Vous êtes ici

Sjećanja jednog vojnika i seljaka iz toskane (1941-1947)

Author: 
AGOSTINI Natale
Entretien réalisé par Urbano Cipriani
Transcription de Viviana Agostini-Ouafi
Kritike i bilješke Viviana Agostini-Ouafi
Prijevod Ivana KLJAKOVIĆ-GAŠPIĆ

Bilješka

Intervju s Nataleom Agostinijem napravio je Urbano Cipriani u ponedjeljak, 10. listopada 2005. u Aveni u općini Poppi in Casentino (AR). Za transkripciju intervjua na toskanskom dijalektu i njegovu prilagodbu na talijanski govorni jezik tog područja zaslužna je Viviana Agostini-Ouafi koja je i predložila naslov intervjua. Podjela na prvi i drugi dio prisutna je već u video-zapisu. Poglavlja na koja je podijeljena priča predložila je osoba koja je zapisala intervju kako bi se olakšalo njegovo kronološko i tematsko čitanje. Ona ukazuju na promjene situacija, mjesta i vremena ove “priče-rijeke” u trajanju od sat i četrdeset minuta koju je autor intervjua rijetko prekidao. Intervencije Urbana Ciprianija, često fatičkim redom, uvijek su u kurzivu i započinju 1, 25 cm uvučenim redom; dok intervencije osobe koja je transkribirala intervju, u kurzivu s oblim zagradama unutar priče, opisuju prije svega gestikulaciju pripovjedača. Zabilješke na dnu stranice sadržavaju dodatne informacije različitog karaktera i ponekad ukazuju na veća ili manja kronološka odstupanja u odnosu na davne povijesne događaje ovdje spominjane, a koja su neizbježna u naraciji isključivo usmene tradicije.

Podsjećamo da postoji originalni zapis na dijalektu sjeveroistočne Toskane.1Njegova adaptacija na govorni talijanski jezik ima za cilj olakšati razumijevanje intervjua( na videu i u originalnoj verziji), a opet s druge strane želi omogućiti veću čitljivost prijevoda na različite strane jezike : prije svega na francuski – zbog privilegiranih kulturnih odnosa Toskane i Normandije – ali i na hrvatski, njemački i engleski, tj. na jezike civilnih skupina i vojnih snaga koje je susretao svjedok i pripovjedač za vrijeme svojih ratnih lutanja po Europi.

Natale Agostini, rođen 23. travnja 1923. umro je 2. studenog 2005. u dobi od 82 godine od posljedica prometne nesreće. Ovaj jedinstveni intervju napravio je Urbano Cipriani nekoliko dana prije njegove smrti. Njegova realizacija omogućila je osobi koja je prepisala snimku da ovjekovječi, pismeno i usmeno, glas ovog umješnog pripovjedača. Bilo joj je jako stalo da se ne zaborave njegova nevjerojatna i jedinstvena sjećanja i svjedočanstva rata i bratstva - te sačuvati tako čistu i izražajnu verziju toskanskog govornog jezika koji nijedno od djece, izraslo i školovano u poraću 2.svj.rata , neće moći prenijeti na buduće generacije.



PRVI DIO

Pregled za vojsku i novačenje2

Natale AGOSTINI – Pojavio sam se na pregledu u Arezzu, tada je tamo bila nadležna služba . Kako sam bio jedan od prvih prozvanih, ili zato što su prozivali po abecednom redu ili zato što ne znam, ali prije mene ih je bilo vjerojatno desetak…deseti, jedanaesti, dvanaesti, već nakon kratkog vremena su me primili. Dobro vidim, nisam pitao gdje će me poslati ili gdje me neće poslati. Izlazim vani i ugledam jednog čovjeka, monsinjora Guerrija, odavde iz Avene3.

URBANO CIPRIANI – Da, upoznao sam ga!4

Ne prijatelj, bio je više od prijatelja moje obitelji i kažem mu…

(Guerri kaže njemu:) “ Oh, Natalino!”.5

“ Eh – kažem – upravo sam prošao na pregledu, ho bell’e passato la visita – kažem – postoji li način da saznam gdje su me poslali?”. Budući da je on u Arezzu svakoga poznavao i znao sam da je on tip kojeg su uvažavali gdjegod da se pojavi.

Reče: “ Čekaj malo, idem vidjeti”

I nakon deset minuta vratio se dolje. “ Da, stavili su te u 6. pješadijsku brigadu u Palermu ».

“ Gospe moja – kažem – a kako ću ja to, u 6. pješadijskoj u Palermu — kažem — nakon tri mjeseca sam u Africi ».

Eh! Eh! Eh!

“ A možete li pogledati malo, pogledajte malo…ako mi mogu promijeniti , to mjesto gdje idem, sve ostalo mi odgovara”.

Vratio se gore, pa reče: “ Eh, ne može, već su napravili popis brojeva onih koje trebaju poslati.” Tako reče: “ Ne, ništa se ne može napraviti”.

“ Gospe dobra, ne idem ja rado tamo”.

Onda mi se obrati on: “Dođi sa mnom, idemo na aerodrom: znam da primaju volontere u avijaciji.”

Otišli smo tamo, bio je jedan kapetan s kojim je monsinjor Guerri bio na ti, baš kao da su braća: “ Eh- reče- ne, molba… završeno je primanje u službu, ali ima još…još u Rimu ih ima dosta na pregledu”. Zato što je pregled za avijaciju… bio je organiziran...išlo se u Rim, bio je različit od ostalih pregleda; a kapetan mu je rekao: “ Ako ne tako, može se napraviti i drugačije – reče – idi kući, idi u općinu i neka ti naprave ove dokumente”, ovi dokumenti su potrebni za primanje u ovu službu. Reče: “ I prekosutra ujutro vrati se ovdje, ja ću ti ih staviti sve u jednu kuvertu i poslat ću te direktno tamo gdje se obavlja pregled, još ih se puno mora pregledati.”.

Idem kući, idem u općinu, u općini je bio jadni Elia, Mariettina i Lanini…Kako se zvao, Franco? Ne, Lanini, onaj što je oženio sestru Tonija iz Pontea a Poppi. Dakle, bili su tamo njih troje. Ja sam došao točno, jer sam krenuo vlakom od 11 sati. U podne, onda kad sam išao, bio je ured još uvijek otvoren. Fosco! Lanini: evo sad sam se sjetio imena.

Rekli su mi i Fosco i Elia i Mariettina:” Dođi sutra ujutro u osam, osam i pol, jer Simoni treba potpisati dokumente”, bio je…ma ne gradonačelnik, čekaj, dakle nije bio gradonačelnik, nego imao je drugu funkciju…

Predstojnik općine

Predstojnik Simoni

Ujutro sam došao u taj sat, sve je spremno, daju mi , ja uzimam sve te dokumente, odlazim vlakom u deset i pol, idem u Arezzo, na stanici me čeka monsinjor Guerri, idemo na aerodrom, tamo je već kapetan, stavlja te papire u veliku omotnicu i daje mi adresu: Ripa Grande, broj 31, Rim.

Kaže: “Tu, tu se održavaju pregledi i ima ih još dosta koji čekaju.”

Dolazim tamo. Taj kapetan mi je rekao: “ Ti, portiru, kada dođeš, predaj mu ovo pismo”.

Ja mu predajem pismo, otvori ga, pogleda i kaže: “ Dobro, otiđi tamo” i to pismo odnesi…odnesi ga tamo.

Da skratim priču, trebali su me zvati, i stvarno…navečer me nisu zvali, ali ujutro bio sam pozvan i ja: otišao sam na pregled, poslije…, prošao sam na pregledu – to su pregledi malo komplicirani, različite varke, pa sto stvari – poslije pregleda trebalo je proći puno testova, da ti skratim…npr. papir veličine pola stranice novine sa sto pitanja, moraš odgovoriti na sva ta pitanja i poslije, daju ti neku kutiju s trideset – četrdeset komada, punu, isprazne je, a ti je moraš napuniti na isti način kako je prije bila, uvijek u ograničenom vremenu, i poslije…puno pločica, ovako okrugle…, jedna od deset grama, druga od jedanaest, pa …je bila jedna od trideset, do četrdeset, moraš ih poslagati u red od najlakše do najteže, pa…drugi niz, još trideset pločica, ne…bilo ih je dvadeset, dvadeset pločica crvene boje, ali: svaka je bila crvenija od druge, a ti ih trebaš poredati po jačini boje. I tako, sto pitanja i sto testova.

Nakon svih tih pitanja i provjera, puno ljudi su vraćali nazad, one koje su smatrali sposobnima, prikladnima za službu na jednu stranu, a ovi ostali kući. Nakon četiri dana su bile gotove provjere i tako smo krenuli…doveli su nas u neku veliku salu gdje je bilo oko dvjestopedeset , dvjestošezdeset ljudi i stoje tamo, prozivaju…svakoga, zvali su ih po abecednom redu. Prozvali su i mene…bilo ih je dvoje, troje s prezimenom Abbondanza, dvoje, troje…neki Acciai, pa onda ja Agostini…odmah su me prozvali. Prozvali su me, prekontrolirali su sve dokumente, sve moje papire i onda jedan reče:

“Ma ovoga, tko nam ga je poslao?! Ima završen peti razred osnovne!”.

U stvari, ja sam završio tri razreda, ali kako bih mogao biti vojnik dobio sam potvrdu, privatnu.6

Taj reče:” ovoga pošalji tamo, treba ga poslati doma!”

I stavili su moj spis tamo, na jedan stolić , gdje je jedan poručnik ponovo kontrolirao sve te dokumente. Nakon kratkog vermena, oko dvadesetog , tridesetog, stanoviti Benedetti Giuseppe iz Tuskanije! , iz provincije Viterbo…iz Grosseta:” I ovaj, tko ga je poslao!? Eh, pošalji ga tamo” I ovoga pošalji tamo, i ovi dokumenti, njegovi dokumenti su došli do ovog službenika. Kad su došli do kraja: “ Eh, vidi, ovi se šalju doma.”

Nije se moglo krenuti u te škole bez trećeg razreda srednje škole. Tad je postojala trgovačka…, postojala su dva smjera trećeg razreda srednje škole.

Da, polazak…

Polazak…, ipak od dva…od dva uvjeta dosta je bilo imati jedan.7

Reče: “ Ovi se šalju doma.”

Kaže taj poručnik…Zašto sve te provjere, pogledaj, vidi ovu zamku8, trebalo se pročitati sve što su ti rekli, trebalo se označiti, pritisnuti prekidače koje su ti oni rekli..

Ipak, rekao sam ti: četiri dana su trajale te provjere, to testiranje.

Reče poručnik: “ Ali ja bih ovu dvojicu posalo u školu. Imaju takve sposobnosti da među četiristo učenika , jedva da bi ih se deset našlo takvih, imaju stvarno fizičke sposobnosti…”.

I doda: “Ionako , nije li svaka dva mjeseca ispit?”.

Svaka dva mjeseca imaju ispit, a oni koji ne postignu rezultat: kući! Jesi li razumio?

Dakle, postojao je način…

Eh, postojao je način…

“Ma…”, rekli su tad ovi drugi .

On kaže: “ Dakle, daj pošaljimo ih”. I tako su nas poslali u vojnu školu.

Vojna škola i bombarderska eskadrila9

Prvi dio obuke se odvija u mjestu Ascoli Piceno, pod vodstvom inženjera Cesarija, traje jednu godinu. Drugi dio obuke , još jedna godina, ali praktični dio. Krenuli smo na obuku, prva dva mjeseca nisu nas provjeravali, ni mene ni tog Benedettija jer, u biti znaš,program je krenuo od tako visoke razine da nismo ništa razumjeli. Razumiješ? Kad netko iz srednje...

Sigurno!

...a ti ga pošalješ u gimnaziju, znaš, kad netko tko je završio pet razreda osnovne krene u gimnaziju, razumiješ...Ali, ako nas je dvoje...stavili su nas u istu klupu, ali što smo mogli nas dvojica, imali smo puno toga za naučiti, razumiješ?

Navečer, svake večeri dolazio je direktor obuke u učionicu. Kretali bismo u osam ujutro, vraćali se u podne, pa ponovo u dva i vraćali bismo se u šest. Poslije šest, od sedam nadalje, imali smo dva sata obaveznog učenja sa službenikom koji nas je nadzirao. Nakon ta dva sata, tko je htio , mogao je ostati, a tko je želio ići spavati, išao je spavati. Mi bismo uvijek ostajali…jer nam se sviđalo učiti.

Ponekad bismo se oneraspoložili učeći, saznavajući svari, stvarnost koja posebno u elektrotehnici… - jer to je bilo naše područje, šesnaesti sektor za elekrične kontakte u avionu, naš je bio prvi…… - zanimalo nas je. Samo da ti kažem, imali smo jedan sat svako…dva sata tjedno predavanja o ljudskom tijelu. Ja…kad bih imao taj sat o ljudskom tijelu , imali bismo jedan sat utorkom i jedan sat subotom, ja noću uopće ne bih išao spavati kako bih mogao učiti, jer u vojnoj školi, kad netko ima volju učiti, uči koliko mu drago!

Dakle. Što se dogodilo? Kada bismo ostajali duže, ne silom, nego vlastitom voljom, poslije dva obavezna sata učenja, došao bi uvijek direktor obuke.

I govorio bi:” Želim ispitati nekoga od vas.”

Jer kad bi u školi netko dobio deset od dvadeset: ništa; jedanaest…ne, deset od dvadeset: jedan dan…jedna noć u zatvoru; jedanaest od dvadeset: nema zatvora, nema nagrade; petnaest od dvadeset: nema zatvora, nema nagrade; šesnaest od dvadeset: večernji izlazak, jer je izlazak bio dopušten samo nedjeljom, razumiješ? Nije bilo …ostalih dana nije postojao slobodan izlazak; sedamnaest od dvadeset: dva večernja izlaska; osamnaest od dvadeset: tri večernja izlaska.

Eh! Eh!

Dvadeset od dvadeset nisu davali nikome, ali osamnaest samo dobio više puta. Kažem ti…

Nakon četiri mjeseca počeli su i nas ispitivati. Tada su nekih pedesetak, šezdesetak bili već poslali doma: u prvih dva mjeseca, , baš njima…tim šupljim glavama…nisu dali prolaz nikome. Ukratko, četiri mjeseca, dali su nam prolaz obojici, meni i tom Benedettiju. Nakon šest mjeseci da i ne govorim. Kažem ti…nakon šest mjeseci…prije nego što se navršilo šest mjeseci imao sam nekoliko dopuštenja za večernji izlazak, jer nam je postavljao pitanja, ispitivao je one koji su bili tamo, pa bi govorio: “ Tko je od vas, tko zna?” Bilo je dovoljno da

netko potvrdno odgovori i dobio bi dopuštenje za večernji izlazak. Ipak,dok bi ispitivao jednoga, obraćao bi se u isto vrijeme i drugima u grupi, jer među njima je uvijek bio netko tko bi znao odgovoriti.

(Obraćajući se Urbanu, pokazajući na veliki prozor :) Pošalji tu stvar ! !

Da, da

... koji je mogao odgovoriti na pitanje.

Što se dogodilo : dakle, događalo mi se na primjer…ja sam…sad manje, ali tada su mi se jako znojile noge, pa sam u tren oka mogao oprati čarape i brzo bi ih uništio. I svaki put…u početku nisam znao što raditi, stupio sam u kontakt…tražio sam raport kod zapovjednika.Otišao sam na raport i kažem :” Gospodine kapetane, imam taj problem…”, tako i tako…

“Nema problema”. Dao mi je jedan papirić: “ Otiđi u skladište, je li ti dosta pet pari? Kad ih izdereš, reci i vrati se ovdje po još.” Dakle, već sam uživao ovakve povlastice.

Onda…ti znaš da se spavalo na krevetima na kat, postojala su dva kreveta, eto. Nakon nekog vremena, jedan tip, stanoviti Màngani, na sve načine je pokušavao doći u moj krevet, poviše mog kreveta, jer je bio jedan od onih koji su imali volju učiti, shvaćaš, imao je volje, ali nije imao mozak.

Kaže: “ Doći ću po noći, kad se sjetim, ja te pitam, a ti mi odgovoriš.” I to je već bilo nešto, nije bio ravnodušan.

Preporučivao mi se, govorio bi mi: “ Moj otac je umro, imam samo mamu, ako me izbace od tu” – jer one koje bi poslali vani poslije bi pisali s fronta, s jedne strane ili druge – “ umrijet će mi i mama, pomozi mi!”

I ja sam mu pomogao, shvaćaš, ali i drugima! [Čak sam pomogao] onima koji su me u početku zvali seljo, jer je to bilo zanimanje, shvaćaš.

Ah ! ah !ah

“ !Uf, seljo! “ , znašu ti Rimljani, rijetki se mogu preporučiti…za učenike. Došli smo i do kraja obuke, ne do kraja obuke, prvi dio obuke je završio u veljači: 22….Ali, kad bi dolazio

( voditelj tečaja ), govorio bi: “ Želim jednog volontera, ali nitko nije htio biti volonter. Zato bi uzeo popis i zvao bi uvijek one…koju su bili računovođe, bilo je i geometara, zvao je uvijek one koji su imali određenu naobrazbu, nije sigurno zvao ni zadužio onoga koji je završio peti razred osnovne.

Ukratko, 20. ili 21. prosinca došao je zapovjednik obuke i postavio isto pitanje. Bio je to kapetan Pasinati iz Pise. Dakle: “ Želim jednog volontera.”

Ustao sam, jer je trebalo ustati ( podigao sam visoko desnu ruku mašući zapešćem) i rekao sam: “Agostini Natale”

“ Oh, dođi! Ti si barem Toskanac, razumijemo se! “ ( Nasmiješio se zadovoljno poravnavajući kosu ).

Otišao sam tamo , a on mi reče: “ Danas vas ne pitam ono što radimo na obuci, ja vas pitam ono što me volja, a vi mi odgovorite kako znate, a ako i ne odgovorite, nećete biti kažnjeni, a ako odgovorite tako dobro da zaslužite koji izlazak, dat ću vam ga: budite sigurni u to.”

Pozvao me tamo i postavljao mi je mnoga pitanja. Odgovarao sam mirno, ali najbolje što sam mogao.

I nakon što mi je postavio desetak pitanja, reče mi: “ Slušaj, sad ću ti postaviti još jedno pitanje. Vidim da si mi odgovorio…Nisi iš…tvoj odgovor je točan, nema nijednog pitanja kojeg nisi odgovorio kako treba. Sad ću ti postaviti još jedno pitanje. I pitam te: Kako mi možeš odgov…kako znaš odgovore kad vidim da si završio pet razreda osnovne škole?”

Dakle, nije me bilo stah odgovoriti mu: “ Da, ali peti razred sam izučio privatno: redovno sam završio tri razreda osnovne.

“ Ali sva ova pitanja si točno odgovorio”

“ Ali – rekao sam mu – slušajte, oni koji su odredili ove teme, ove zakone, jer na kraju jedna tema se sažme u nekoliko riječi, oni su ljudi koji su učili i imaju mozak pun informacija, ja nemam mozak kao oni, zaboga, a učio…stvarno nisam učio: ne mogu ih ja odgovoriti kao oni. Pokušavam vam dati barem naznaku da sam shvatio temu.”

“ Sad ću ti postatiti još jedno pitanje –reče mi- i ako mi odgovoriš točno – reče- dobit ćeš nagradu.”

Oh! Slušao sam: još jedna.

“ Koliko dugo nisi bio doma?”

“ Eh, otkad sam otišao – dakle- od 8. veljače.”

“ A bi li rado otišao?”

Eh ! eh !

Kažem mu:” Tu sam profesor, znanstvenik…nitko ne može bolje od mene odgovoriti na pitanje. Bez daljnjeg, sigurno.”

“Sutra ujutro otiđi u računovodstvo: imaš pet dana dopusta plus put.”

Jedini (podignuvši lijevi kažiprst), jer dok nije bila gotova obuka nije bilo nikakve vrste dopusta: jedini(podignuvši lijevi kažiprst) koji je dobio dopust kao nagradu. Onda, dolazim kući. U rujnu…su bili ispiti od lipnja: ja sam bio dvanaesti na ljestvici onih koji su završili obuku.

Posljednji od lipnja koje godine?

1990…40… 1942. godine. Trenutak: prvog dijela obuke, eh? , ne drugog dijela obuke, razumiješ!

Da.

Nije to bio drugi dio tečaja. Benedetti je bio dvadeseti, razumiješ? Sjećam se onih koji…Cardani, Pucci…, ali , znaš, bilo je tamo i sinova poručnika, i sinova glavešina, ljudi…I onda smo krenuli na drugi dio obuke, poslali su nas u Capo di Chino.

U Capo di Chinu, ispod Napulja, se trebalo boraviti jednu godine. Poslije deset dana, dobili smo prekomandu, poslali su nas u Portorož, poslije Trsta, u Sloveniju, eh. Zašto? Zato što u tih deset dana koji smo boravili u Capo di Chinu, nije se moglo nijedan dan ići u školu. Stalno se bombardiralo, shvaćaš, sve dane je bilo tako…kraj svijeta.

Otišli smo u Portorož. U Portorožu se trebalo boraviti, trebalo se jednu godine ići na obuku: šest mjeseci, krajem lipnja poslalo nas je u eskadrilu. I tako i mene, poslali su me u tridesetšestu jedinicu zračnih bombardera, ne u pedesetu…u Valturu kraj Pule. U Valturi kraj Pule, bilo se u jedinici hidroaviona: trideset i šesta jedinica su bili hidroavioni. Samo da znaš, prvih dana…prvih dana ru…ne prvih dana rujna: još prije, sad se dana baš i ne sjećam, ali…krajem kolovoza, došla je telefonska naredba, trebalo je biti pratnja brodovima koji su krenuli od Piombina put Sicilije, a nosili su robu, jer se još nisu iskrcali, shvaćaš, saveznici.

Da,da.

Kad smo prošli otok Elbu…bilo nas je dvanaest aziona, prošli smo Elbu za nekih stotinjak kilometara, došli su Amerikanci, Englezi, bilo ih barem sto aziona! Bilanca: od dvanaest aviona, vratilo nas se sedam, pet ih je završilo u moru. Možeš zamisliti koja katastrofa!

Pravo krštenje.

Da, porazili su nas. I tako dalje, boravilo se gore, a onda je došao 8. rujan.

8.rujan i slavenski zatvorski logor11

Kad je došao 8. rujan nismo stalno bili na istom mjestu, jer geografski, ako pogledaš na kartu, od Trsta, cijela jugoslavenska obala je u jednom pravcu, čini se da je cijela…ali od Trsta do Zadra, također i Zadar je bio talijanski, ima sto otoka, sto otoka, sto…kako se kaže…sto zaljeva…, nismo bili samo u Valturi kraj Pule, razumiješ? A i zato da ne budemo uhvaćeni. To su stvari koje nije…nisam ja odlučivao o tome nego nadređeni.

Dakle, večer 7. rujna, došli smo na četiri ili pet kilometara od Zadra, još uvijek talijanski teritorij, jer Zadar, Zagreb, Ljubljana…Rijeka, Pula su sve bile talijanske. U ratu od 1915-1918 smo osvojili, sve je to bila Italija, ali ekspanzija po ničemu inferiornija od one u Toskani. Oh ! Ujutro, da skratim razgovor, čulo se šaputanje tamo…i kad je svanulo, straže, one tamo, vidjelo se da su nas opkolili, tamo…brodovi, ti brodovi. Ukratko, zarobili su nas, sve. Pobjeći…, bilo je i onih koji su došli s vozilima, ali s njim se ne može pobjeći, ako nemaš goriva, ako nisi…

Eh!

A onda, ujutro, oko osam i po’, dok smo još bili tamo, jedna radio-postaja, general Badoglio, emitirala je sljedeću vijest od nekoliko riječi: “Talijani, zajednički neprijatelj nam je Nijemac. Za nas, zajednički nam je neprijatelj Nijemac. Zbog toga nismo se niti pobunili. Pobuniti se, čemu je služilo pobuniti se, nije se moglo napraviti ništa pored njihovih mitraljeza. Odveli su nas odatle. Odveli su nas na vrh neke planine između Zadra i Sarajeva. Nismo bili mnogo udaljeni ni od jednog ni od drugog grada, ali sigurno je bilo bar pedesetak kilometara od jednog i drugog. Donijeli su sve zalihe iz skladišta, dvopeke, svu hranu su donijeli gore. I gore su napravili koli…, bili smo na tisuću i osamsto metara, možeš zamisliti, kolibu…bila je sigurno duga šezdesetak metara, možda sedamdeset, i široka, shvaćaš? Da skratim tamo se spavalo…

Koliko vas je bilo?

Kad smo došli gore, bilo nas je oko dvjesto.

A ti koji su vas zarobili, tko su bili?

Bili su to Titovi, ali Titovi12 – sad se to čini smiješnim, ali nisu to smiješne stvari… - svađali su se i među sobom. Da su bili zvijeri vidjelo se poslije…jer svi, svi su htjeli ići s nama, jer smo imali dosta robe, ponijelo se gore i hrane, konzervi, puno stvari: sve se ponijelo gore. Prvih tri ili četiri dana, kad bi se trebalo jesti davali su nešto i nama. Poslije osam dana nisu nam davali više ništa. Imali su malo i za sebe. Brzo su to potrošili, pogotovo hranu, oni koji su nas zarobili nisu uzeli sve naše stvari i hranu, uzeli su ih ovi drugi, svađali su se međusobno, ali sve te stvari su ipak podijelili. Ipak, nije baš da su mislili kako ćemo mi preživjeti. Poslije dvadeset dana, dvadesetpet, sve su potrošili, nije bilo više ničega…nisu više imali ništa ni oni. Oni su odlazili, spuštali su se malo niže, a dolje su bili pastiri, tako bi donijeli gore uvijek dvije, tri ovce. Imali su ovoliko veliku peć ( raširi ruke): dvojica su mogla ući bez problema. Iskoristili su tri velika kolca ovako ( otvori simetrično kažiprste i palčeve), visoka dva i pol metra, postavljeni gore, onda su sve okružili čeličnom žicom, pa je onda ta žica visila u sredini, ispod je bila jedna kuka, velika kuka, palili bi vatru, pa bi upalili peć, uzavreli bi vodu…ne na kratko, nekih sedam-osam sati, pa kad bi tako dugo voda vrela stavili bi platno, bio je jedan prostor ravan, ali dosta velik, sve bi nabacili na to platno i onda bi pojeli svo meso, a kosti…- bili su ispod neke provalije gdje je bilo vukova…- bacali su dolje u te provalije.

Ja sam se dobro držao, jer, znaš,: počeo sam…- tamo je bilo makije, shvaćaš? – kad sam bio gladan jeo sam bobice. Bilo su crvene, a neke su bile okrugle i crne, unutra su bila neka dlakava sjemenja, ali imao sam dobre zube, jeo sam, glođao i još imam osamdeset i tri godine , a nikad se nisam morao čistiti, jer imao sam i dobar želudac. Ipak, puno njih je počelo imati vrtoglavice. Onda žeđ…žeđ je gora od gladi. Kad te uhvati žeđ koju nisi…Tamo nije bilo vode, nije bilo vode. Bilo je malo daleko. A nije se moglo udaljiti više od deset metara. Ipak, svako malo netko bi odlazio… Tako jednom, ma rekao sam ti da je blizu te male fontane, kad bi netko htio ugrabiti rukama malo vode, bilo je jedna banda. Došlo ih je sedam-osam s …- znaš, tamo nema bježanja, jer imali su i mitraljez – sve su ih zaklali. Vidio sam ih ja kako se i među sobom kolju: različite frakcije. Jer vidiš, Monte Corniolo ti znaš gdje je, Monte Civitella bit će da je udaljena dvjesto metara zračne linije. Vidiš, Monte Còrniolo, tamo je bila jedna skupina,a tamo gdje je Civitella druga skupina. Kad bi se nalazili i kad bi se svađali, onda bi se klali: ništa, vidiš, zgrabili bi se ovako ( zablokira desnom rukom glavu, a lijevom dotakne vlastiti vrat i brzo ga vodoravno prijeđe), udarac bajunetom, taj bi započeo hroptati, padne na zemlju i ubrzo prestaje hroptati. Eto, tako je izgledao kraj.

Dakle…što se dogodilo meni. Dogodilo mi se da sam malo pomalo morao raditi sve veći krug, jer ta makija…gdje sam pronalazio te bobice sutra ih ne bi više bilo! Tako sam morao ići sve dalje, eh? Jednom sam se bio udaljio nekih dvadeset pet metara, iza jedne stijene vidim jednog kako je uperio pušku u mene.

“ Stani! (napravio je kretnju, s otvrenim dlanom u smjeru svog sugovornika) Nemoj pucati u mene. Nisam ti ništa napravio! Vidiš, nemam ništa ( prevrćući skute svoje jakne). Ja ti sigurno neću napraviti ništa nažao. Ne trebam ti niti reći, vidio si prije nego što si uperio pušku, prije nego što si me nanišanio puškom, vidio si da idem tražiti ove bobice. Za jesti, nemate ni vi što jesti, nama ne dajete ništa, a ja jedem ove bobice, jer… želim vidjeti, ako ne umrem, jer kući imam tatu, mamu i šestero braće, svi su mlađi od mene. A i ti, mislim da i ti sigurno imaš tatu i mamu, možeš ih imati, i ti bi se rado vratio kući, ali oni koji zapovijedaju, oni su me poslali ovdje,a i tebe su poslali tu. Sad dolje ne možeš ići, jer su dolje Nijemci. Ono što bi ti mogao napraviti meni, oni će napraviti tebi, jer…”

Ah, ti, počeo sam razmišljati. Nisam sad ništa, sad ne vrijedim više ništa, ali kad sam bio mlad, imao sam reakcije. Bez straha, u čudnim situacijama nisam gubio kontrolu. Ne, ne, uvijek sam kontrolirao situaciju. I u tom trenutku, zahvaljujući razumu, počeo je spuštati pušku, shvaćaš?

Mhmh!

…i pušku, spusti.

“ Ja ti zahvaljujem što me nisi ubio – rekao sam mu – ali, i ti trebaš zahvaliti meni, jer, da si me ubio, uvijek bi se trebao sjećati da si ubio mladića koji ima tvoje godine, više- manje( u koji razred bi trebao ići?- pitao sam ga, između mene i njega bila je razlika tri mjeseca - ), nije ti napravio ništa, tamo je bio, jer su ga tamo htjeli poslati, a ti ga ubiješ…Ako imaš barem malo zdravog razuma, trebao bi osjećati neizrecivo žaljenje. A ako si me poštedio i ako me poštediš, svaki put kad ti padne na pamet ta činjenica , trebao bi uživati!”

Slušaj ( obraćajući se Urbanu), ja čak i sad , događa se s tim imigrantima, svi kažu…ali ja im pomognem, svima! Zašto? Zato jer imam dug prema svijetu: svima njima pomognem! Zašto? Zato jer su mi pomogli.

Ti, kažem ti ( jugoslavenskom vojniku) : “ Slušaj, želim vidjeti hoću li si spasiti život.” Kažem: “ Slušaj što ti kažem. Ja sam od gore, od vrha planine…” Bila je tamo velika i duga dolina, od tisuću i osamsto metara spuštalo se na dvjesto i nešto metara, gdje su bile te uličice.

Kažem: “ Ja bih rado bio predvidio koju noć za bijeg, da me Nijemci zarobe, jer ovdje – kažem- vidiš, znaš i sam, bilo nas je dvjesto, a pedesetak nas je ostalo živih.” Prošli Svi Sveti

Većina ih je ubijenih, a neki su i umrli…umrli: umrli. Poslije dva mjeseca , bilo je vrijeme Svih Svetih, pa su prošli Svi Sveti, jer od 8. rujna do prošlo Svi Sveti je nekoliko mjeseci, rujan, listopad. Eh…bez hrane, umire se. Znaš, ujutro, ujutro nisu ustajali svi, razumiješ, čak…

Ukratko mu kažem: “ Vidiš, ako se kad padnem u jarugu, vratim tu, od jaruge tamo, dođem ovdje, doći ću do tih ulica koje se vide, vide se kamioni koji prolaze: to su sigurno Nijemci.”

“ Da, da – kaže – to su Nijemci”.

“ Eh… prije nego što umrem ovdje, rado bih, rado bih bio zatvorenik.”

On mi reče: “ Da,da. Ali slušaj, napravi ovako…” Reče mi ovako: “ Da sam te vidio noću da silaziš, upucao bih te , a da ti nisam ni riječ uputio, a i još jedan radi tako. Ja večeras u deset odlazim od tu, tu sam od dva sata, smjena traje osam sati. Tad mi prestaje smjena. Poslije deset nisam ja, jedan drugi će biti tu.

Jer oni su bili rođeni Talijani. Njihovi roditelji ne, ali oni su bili rođeni poslije ’18, od ’18 (išli su) u talijansku školu, pričali su talijanski kao i mi. Pričali su i slavenski, ali pričali su talijanski, s nama su pričali talijanski.

On mi je rekao: “ Dakle, do deset sam ja tu. Pogledaj dobro ovo mjesto i prođi tu da te ja još ne ubijem!Kužiš? “ I ipak, kad smo se pozdravili, dao sam mu ruku, a on je bio prvi koji me poljubio.? Kao dva brata!Kužiš?

I prema…Pošto je u studenom, u pet i po’ već mrak, u šest je mrak, mrak, razumiješ? Ja sam u šest sati, kad je bio mrkli mrak, krenuo svojim putem, dolje, niže, niže, niže, niže i niže, prošao sam s one strane, on me čekao iza one stijene kao…kao onog dana kad me vidio.

Rekao mi je (šaptajući): “Samo dolje i ravno”

Ali tada, tada je kišilo, shvaćaš, četiri – pet kilometara sam hodao po snijegu. Snijeg je bio visok. Eh…, noću, nije bilo mjeseca13. Posrtao sam…Dakle, ujutro prije nego što je svanulo, prošao sam već tih desetak, možda i petnaest kilometara. Silazio sam tom uličicom, kad sam došao dolje u tu ulicu, kad sam začuo auto kako dolazi, bio je to FIAT, a joj: stao sam na rub ulice. Ovako (pomicio je ruke udarajući jednim zapešćem o drugo) : “ Ja Talijan, jugoslavenski zatvorenik”. Bila su to dva Nijemca, nisu me razumjeli, ali kad su došli tamo, vidjeli su… imao sam još avijatičarsku uniformu i jaknu. Vidjeli su da sam Talijan, po uniformi , po jednom i drugom komadu odjeće. “ Odvesti vi”. Malo su gledali, a onda su me ukrcali, ukrcali su me u to vozilo.

Deportacija u Njemačku i život sa seljacima 14

I od tamo u dva dana, cijeli taj dan i dan poslije, u dva dana i malo više završio sam u Trstu. U Trstu, tamo su bili ti vagoni…za prijevoz tereta, skroz zatvoreni vagoni, znaš, s rukohvatima na dnu. Ali tamo, nisu bili samo zapovjednici, bilo je i vojnika, dječaka, žena, muškaraca, bilo je …tamo, kako se kaže : navodno je bilo i Židova. Tamo, hrpa ljudi, zbijeni kao sardine, shvaćaš ?

Mhmh.

Po zemlji, neki …netko bi i pao na zemlju, jer bi mu došlo loše, ali inače nije bilo mjesta, bilo je lako stajati uspravno. I tako, nakon tri dana, tri dana i jedne noći, dvije noći, točnog sata se ne sjećam, sjećam se da smo došli ujutro rano, bilo…bilo je još malo mračno. A taj kamion, to, taj vlak, ostavili su ga tamo na zapuštenim peronima. Malo poslije, ali skoro odmah, dolaze…čulo se kako govore…i onda… Nijemci. Imali su ručnu dvokolicu, dvokolicu s dvije prečke, i mala površina za tovarenje poviše, i dva točka: gurati…gurali su ga. A na njemu je bio kruh kao…napravljen kao ingot* zlatni, na pravokutnik…

…puni plijesni. Jedan komad kruha …su dijelili na šest komadića. I otvarali su vagone, i tako davali ljudima komadić tog kruha. Mrtve su kupili, jednod odavde, drugog bi skupili tamo, i bacali onamo. Zato, jer je bilo i mrtvih: djeca, starci, žene, bilo ih je svakakvih. Kad su otvorili vagon u kojem sam bio ja, otvorili su… sjećam se, bio sam blizu otvora, bio sam sigurno prvi koji je dobio komadić kruha – tamo preko puta bio je jedan starac. Stari čovjek, ali bio je u odijelu ( star, vidi, sedamdeset pet godina, taj je imao sedamdeset pet godina, ali sedamdeset pet godina četrdeset i treće: ljudi su bili tad poprilično smeteni, poprilično stari)i pričao je njemački s tima. Mah…Vidim tog starca kako priča s Nijemcima…počeo sam gristi kruh. Otišao je jedan od tih vojnika, tih Nijemaca, ali nije otišao daleko, otišao je do

kolodvora, brzo se vratio, nakon par minuta. Vratio se, i kad se vratio, reče, baš na talijanskome, govorio je kao kako mi pričamo, ne napuljski, ne milanski dijalekt, nego: središnja Italija.

“ Tko je od vas kod kuće bio seljak? – reče- Jer ovaj čovjek…ovaj čovjek je zemljoposjednik, njegovi sinovi su otišli u rat i trebaju mu muškarci za rad na zemlji.”

Odmah sam dignuo ruku, prvi sam je ja dignuo. Kad sam podigao ruku odmah samo bio zamijećen, bilo da me primijetio starac bilo ti Nijemci. 15Onda su mnogi digli ruku, shvaćaš? Da skratim, prvog su me zvali. Uzeo nas je pet, taj čovjek, razumiješ?

Reče: “ Dakle, vodi vas na posao, a navečer vas vraća nazad ovdje na spavanje i na zapovijed.”

Otišli smo. Kad smo stigli tamo, prošlo je malo vremena, ali od kolodvora nije trebalo puno hodati. Možda je od kolodvora bilo kilometar, kilometar i pol, kad smo došli tamo… to jest…u kuću tog tipa. Kuća tog tipa16…s one strane rijeke…( s ove strane rijeke bio je, bio je tamo vlak), s one strane rijeke, prijeđe se preko mosta. S one strane rijeke, sve je bilo nepregledna ravnica. Svakih tristo metara, svakih četiristo metara vidjela se kuća, kuća u kojoj su živjeli ti koloni.17

Došli smo tamo, odveo nas je na polje. I poslije koliko, četvrt sata nakon što je svanulo, pregne se konj, svanulo je bilo, poslije četvrt sata dolazi žena s ovako velikim loncem (šireći kažiprste i palčeve ruku) skuhanog , prokuhanog graha. Nije , naravno bilo ulja, ali samo da si mogao kušati kako su bili dobri! Oh ti!

Onda nam u podne ponevo danese jesti. Kažem ti: grah, krumpire su imali…Prvih dana se nije jelo meso: kunići, imali su kokoše, imali su guske, neke guske su bilo ovako velike, crne, s dugim vratom…Dakle, da skratim, došli smo tamo, svima je dao oruđe: jednom je dao konja s dvije uzde,, s plugom s dvije zaprege on je obrađivao zemlju, meni je dao ovako veliku motiku (šireći ruke) s osovinom po sredine ručke i dva klina: dakle radilo se loše, nismo bili naviknuti. Ali, trudio sam se, saginjao sam se tako da bih kupio…sve u svemu , trudio sam se. Jednom je dao neku vrstu lopate, jednom neku vrstu grablja, a taj čovjek je gledao , u nas je gledao.

Sutradan, onaj koji je radio s plugom - ako ne znaš raditi s plugom, ostaviš zemlju svu tvrdu - taj što je radio s plugom, nije znao raditi, zemlja mu je bila pola obrađena i pola tvrda: un pociao! I ja sam pomagao tom čovjeku… - prvi dan sam započeo – udarao bi ga po ramenu ovakao ( udara nekoliko puta ispruženom lijevom rukom po jednom i onda po drugom ramenu), pokazivao sam mu:” Ja, ja ( pokazujući prvo na mene s kažiprstima ruke i onda pomičući paralelno odozdola prema gore iste kažiprste) – govorio sam mu – ja, ja mogu napraviti pravilne udubine!

Reći nism mu mogao, podučavao sam ga ovako (nastavljajući pomiciati kažiprste paralelno odozdola prem gore). Ništa: ja motiku, a on to svoje oruđe.

Dan poslije, oko deset , deset i po’, razbio mu se plug, ispod trbuha, onaj remen koji ovako vuče (pomiče ruke prema svom remenu) konja. Taj čovjek, vidio sam ga očajnog! I onda …ja sam bio tamo, pokazivao sam tom čovjeku… ( pomiče ruku s otvorenim dlanom), učio sam ga: “Smiri se!Smiri se!” Otišao sam tamo, u staju. Našao sam jedan stog sjena…, baš veliki stog. Uzeo sam ga, otišao sam tamo i spojio sam te dijelove i omotao sam ga tim sijenom, četiri pet puta. A tom čovjeku, pokazivao sam mu : “ Ti… ( pokazujući svog

sugovornika kažiprstom) nađi… (pomaknuo je ruke u dva suprotna smjera i izgleda kao da stišću neku žicu, neki čvor koji se pomiče)”.

Uh, hajde shvati ti tog čovjeka! Donio mi je… donio mi je neku žicu, ne jednu, neko skroz zamšenu, ma jako finu, shvaćaš, ali dugu. Uzeo sam tu žicu, otišao sam tamo do vrata staje bio je komad drveta, prag, neki čavli su bili baš veliki, kao oni čavli ovako dugi (dotaknuo je lijevim kažiprstom polovicu desne ruke), malo pomalo izvukao sam jednog. Poslije sam uzeo jedan kamen, otišao sam tamo: počeo sam, tim kamenom sam je probušio, utaknuo sam žicu, i poslije tamo, tamo, tamo, dok nisam napravio tako veliki komad,pa onda od tu (simulirao je te kretnje na širokom i ravnom zaslonu fotelje). Dakle, napravio sam sve to. Dakle, kad je vidio što radim, otišao je i našao mi je drugu dugu žicu; pa mi je dao neki predmet, neku …, ali nije bio baš prikladan, samo tako sam mogao brže raditi. Cijelog sam ga zašio, čvrsto, čvrsto, čvrsto, svog sam ga prošio, čvrsto, čvrsto, na ovaj način ( pokazujući cijeli zaslon fotelje).

Poslije smo ga nataknuli na konja. Kad smo ga zataknuli na konja, naprotiv… - čak i tad sam mu govorio, tapšao sam ga po ramenu (udario je rukom o zaslon fotelje, pa je pokazao sebe sama kažiprstima , pa onda smjer ravno) – umjesto da pregne konja time, dao je konja meni, a onu motivi koji sam ja imao , dao ju je drugom. To se dogodilo drugog dana. Uh, tako sam kasno počeo ponovo raditi, napravio sam…bio sam napravio tri ili četiri reda, ali bili su dugi jedan kilometar, shvaćaš? Ako se želi raditi brazde, dugi su po jedan kilometar. A on je uvijek podučavao druge. Tako je to bilo, ali vidio sam da je izdaleka gledao: “Eeeh! Eeeh! Eeeh!” A joooj!! Shvatiti, što želiš shvatiti, dva dana nakon dolaska tamo: nisam ništa razumio, ali išli smo kući, išli smo kući…Kad sam došao kući, ja npr. … - onaj drugi, navečer kad sam došao kući, onaj konj je bio cijeli znojan, pravio je pjenu, (starac) mu je rekao da ga stavi unutra, on ga je tamo vezao i otišao – ja, kad sam došao navečer kući i kad mi je rekao da će ga staviti unutra ( ja bih mu rekao): “ Ne. (podižući ruku s otvorenim dlanom). Čekaj.”

Zavezao sam ga…bilo je zvonce blizu vrata, zavezao sam ga, zaustavio sam ga pored zvonca, otišao sam tamo, uzeo sam to sijena što je ostalo, što mi je ostalo da stavim tu, s jedne strane, pa sam ga cijelog istrljao.. On me gledao zadovoljno. A onda… A onda poslije (oponašao je rukama kretnju seljaka koji mu pokazuje da uvede unutra konja i onda mu je dao znak da pričeka):” Ne. Čekaj.”

Išao sam u staju, uzeo sam grablje, očistio sam mu postelju, uzeo sam vjedro vode, išao sam i stavio mu ga ispred. Poslije, vidio sam tamo, bila je tamo velika bala, išao sam vidjeti, bila je to stočna hrana. Bila je tamo neka zdjelica, napunio sam je stočnom hranom i stavio mu je tamo. Ponovo sam predio staju, očistio postelju, iza je bilo i sijena, ali i balege, ali ispred je bilo čistog sjena. U tom čistom sijenu napravio sam …uzeo sam, savio sam ga, pa sam napravio ovako dugu baklju (pokazao je skoro polovicu ruke), čak i više, a onda ovdje (pokazao je polovicu ruke), s niti sijena, vezao sam je da se ne bi razvezala. Dok sam ja to sve radio, konj je bio vani. Onda sam otišao tamo, tim predmetom sam ga iščetkao, pomaknuo sam se u stranu. Dragi moj, taj čovjek me promatrao! Poslije sam ga uveo unutra i otišli smo tamo.

Sutradan ujutro, kad se vratio, umjesto petoricu uzeo je trojicu; ali mene, vidio sam da me tražio. Kad smo se pratili na polje, tamo gdje sam radio, išao sam s konjem tamo raditi, on: “ No,no!” Uzeo mi je konja za uzde i odveo me na početak polja, tamo gdje je radio onaj drugi, sve što je napravio…

Sve ispočetka!

Započeo sam tamo: eh koji je to posao bio…ooh! Vidio sam tog čovjeka kako blista od zadovoljstva! Hrana je bila uvijek ista. Taj dan nas je umjesto pet bilo troje. Za jelo uvijek isto. Navečer nas je opet vratio nazad. I ujutro nas je došao ponovo uzeti, uzeo nas je dvojicu: mene i još jednog. Drugog nije više uzeo. Eh, nakon šest ili sedam dana…uzimao bi samo mene i dosta. Zapričavao bi me i zapričavao, ali ja nisam razumio…što bi ti htio da još i razumijem!

Dakle, jedne večeri, kad me vratio nazad, počeo je govoriti, nije me tamo ostavljao na miru, ali je otišao. Počeo je pričati s tim Nijemcima, jer jer tamo bila prihvatna stanica, puno ljudi, svi tamo u toj velikoj kolibi, počeo je razgovarati s tim Nijemcima. Kad je započeo razgovor s njima, jedan od njih je otišao. Kad se poslije pet minuta – na zapovijed iz stanice: taj je bio zaposlenik stanice, taj vojnik koji je pričao talijanski – poslije kad sam ga vidio da se vraća s tim talijanom, razveselio sam se, rekao sam: sigurno imaju kakvu novost za mene.

Taj je došao do mene, reče mi: “Slušaj. Ovaj čovjek kaže da ste izvrsni u obrađivanju zemlje i u ponašanju s konjem. Odlični ste! Ako biste htjeli ostati s njim, stavit će vam ležaj u hodnik koji vodi od kuće do staje s konjima i bit ćete s njim tamo. Dakle, dajte mi vaš znak raspoznavanja…” – ti (obraćajući se Urbanu) nisi nikad bio vojnik, ovdje iza (pokazuje rukama na dio okovratnika jakne), tu je stajala značka koja je bila kao osobna iskaznica – “ za nekoliko dana ju je taj čovjek došao uzeti: bila je kao osobna iskaznica, možeš ići gradom, ali uvijek morate nositi ovaj dokument, pa vam nitko neće dosađivati, nitko vam neće napraviti ništa.”

Kad me vratio nazad, stavio mi je taj ležaj u taj hodnik. Ležaj koji se otvarao ovako, ali bio je studenti, skoro petnaesti studenti, hladno je tamo gore, ispod mi je stavio dva ili tri pokrivača još dva ili tri pokrivača poviše…Sve u svemu, tamo sam spavao tri ili četiri dana, tri ili četiri noći, tamo.

Poslije večeri – zato što sam bio naučio guttenacche18, što želi reći laku noć – nakon što bih pojeo , rekao bih guttenacche i otišao bih…

« Nae ! Nae ! Nae ! Nae ! ». 19Vukao bi me…imao je manu da me povlači za rukav, rukav jakne: odveo me u sobu svojih sinova. Tamo sam…spavao u tom krevetu! Dobro mi je bilo!

Dakle, taj čovjek je kašljucao, imao je sedamdesetpet godina, imao je malo bronhitisa, a i asmu. Eh, dolazio je…dolazio… Nakon nekoliko dana sam započeo : arbaitte20, spavati snacche, i tako eh... navečer sam mu rekao : « Nae ! Nae ! Dì moga nappe : nics sveg arbaitte 21». Ti sutra ne trebaš ustajati, ti (saginjući lagano glavu prema otvorenom dlanu ruke): snappe22, àite neffe stunde, u osam…u devet, ti dođi (prinoseći skupljene prste prema ustima) i donesi mi jesti.” Oh, ti, « isch arbaitte, isch arbaitte !23 ». Ja sam se ujutro rano ustajao, razumiješ Urbano.

Eh!

Kad sam mu rekao to, njegova žena – žena je imala sedamdeset godina – žena mi je dala jedno jaje: « Moga nappe fif sekse stunde ».24 “ Ti – govorila je – u pet, u šest (prinoseći skupljene prste prema ustima) kad ustaneš, popij ga.”

I poslije, poslije ne tako puno vermena, poslije…za Božić, bilo je nekih pedesetak dana da smo proveli skupa: već smo se razumjeli! Ali poslije tri ili četiri mjeseca, ja sam sve njih razumio, a oni su sve razumjeli mene. Bio sam tamo do dvadeset, dvadesetčetvrtog, dvadesetpetog lipnja četrdeset i četvrte.

Što se tad dogodilo? Dogodilo se to da je taj čovjek imao brata – mlađeg od sebe, imao je desetak, dvanaest godina manje od njega – radio je, bio je tamo na stanici, u uredu, shvaćaš, nije bio… Ali, najmanje jednom tjedno, a ponekad i dvaput dolazio bi brat; jer novac koji je imao, zarađivali su, davali su mu plaću, ali za jesti, stvarno je bilo teško, ni u Njemačkoj nisu imali što jesti. Kad bi odlazio, došao bi , jer je bio njegov brat, ne raspravljam o tome, ali kad bi odlazio, dobio bi dva ili tri tuceta jaja, pola kunića, pola… Zato smo mi, ja sam se tamo uvijek osjećao dobro, uvijek sam dobro jeo, jer tamo: kunići, kokoše, imali su lijepe, velike guske. Jedna guska je imala sedam-osam kilograma, kad bi se ubila jedna, dobro smo jeli nekoliko dana, čak i kad bi se jelo…

Postao sam prijatelj s tim čovjekom! Volio je pričati, a i ja! On me pitao za Italiju, pitao me kako se živi, takva vrsta razgovora…nije me mogao pitati…postali smo prijatelji.

I tako, posljednjih dana u lipnju, dvadesetčetvrtog ili dvadesetpetog lipnja……dvadesetčetvrtog ili dvadesetpetog svibnja, ne lipnja! – prevario sam se.

Godine?

Godina je bila četrdesetčetvrta. Ja sam bio…od prvih dana studenog sam bio tu: (brojeći na prste) studenti, prosinac, siječanj, veljača, ožujak, travanj, svibanj. Sedam mjeseci. Svibanj…siječanj, veljača, ožujak, travanj i svibanj, pet u četrdesetčetvrtoj i dvije u četrdesettrećoj.

Rekao mi je: “ Natalino, ti znaš, kad bi imao malo hrabrosti, mogao bi se pronaći način za povratak u Italiju!”

“ Ali ja – rekao sam mu – za odlazak u Italiju, Angiolo25, nije me briga samo za mene, nego za drugih sto!”

Rekao mi je: “ Slušaj, treba krenuti jedan kamion, niz otkrivenih vagona s fosilnim ugljenom treba krenuti za Firencu – rekao mi je – ja sam taj koji treba vidjeti je li sve u redu, kočnice, baterije, dan prije polaska. Ako želiš, ionako uvijek nosim lopatu kad idem tamo, napravit ću ti jednu rupu, u jednom… dolje na dnu gdje si daleko od stanice . Napravit ću ti rupu, kad… ionako odlazi u jedanaest, ponoća. Prvo ću te stupiti, pokrit ću te. I tako je i napravio. Skupio me, pokrio me. Fosilni ugljen je u grumenima, shvaćaš, nije…

Da, da.

Disati…Samo , primijetio sam da nisam dobro između Bologne i Firence, jer nije to bio električni vlak, nego na paru. Morao sam disati u tom malom prostoru, na kraju sam uspio, jer: imao sam dvadeset godina, htio sam reći, mjesec više manje, imao sam malo više od dvadeset godina : dvadesetjednu, eh…nisam bio gladan, jeo sam, bio sam snažan, eto zašto.


Povratak u Firencu i ratište u Casentinu


I eto, uspio sam. Kad sam na kraju uspio, od Firence, preskočio sam zid tamo u ulici Luigi Alemanni. Tamo je bila jedna, zvala se Marcella, iz Romane, poznavao sam je, jer kad sam bio mljekar tridesetosme, pa do početka tridestdevete, bio sam mljekar, nju sam opsluživao. Pokucao sam na njezina vrata, i tako, rekao sam joj da sam u potpunosti crn, jer sam došao u kamionu punom ugljena. Otvorila mi je vrata, oprao sam se, dala mi je par kratkih hlača svoga muža, par kratkih hlača, košulju kao ova (dotaknuvši svoju košulju). Eh…krenuo sam lokalnim autobusom, došao sam kući.

Kad sam došao kući, nisam našao nikoga od mojih, jer su ih sve bili odveli, odveli su ih na mjesto koje smo zvali Musolea26, znam jedno mjesto gdje su ih odveli. Do Musolee, da. Dakle,otišao sam do tamo, ja. Odveli su oh osam, devet, baš nekoliko dana prije…još su bili u Musoleji.

.Ma…ja…pustili su me unutra, jer sam rekao: “Ovdje su moj otac, moja majka!” Ali poslije, nisu mi dali da ponovo prođem!Ja, ponovo sam trebao bježati, poslije sam rekoa mojima:” Ne želim se valida ponovo vratiti, ići u Njemačku!Vi, vas će odvesti…” Ustvari, odveli su ih u Svetu Sofiju, pa sve do Reggio Emilije, njih; ali pratili su se u prosincu, eh, kako je bilo od prvih dana lipnja. Ja sam zato pobjegao preko otpada iz kabine,, bila je i električna kabina u Mausolei. Eh…jedna cijev od osamdeset, malo vode je teklo. Završio sam dolje usred polja. Usred polja prošao sam granicu. Prešao sam Arno. Od Arna prema gore bili su Englezi.

DRUGI DIO

Ljudska humanost i borba za život

[slike snimljene, nekoliko sekundi, bez glasa]... još uvijek zarobljeništvo

Da.

Ja, smatram da sam bio sretan i spreman sam i imam volju pomoći svakom imigrantu, jer sam iskusio što znači…našao sam se u Jugoslaviji među zvijerima po svim mjerilima i običajima: našao sam jednog koji mi je spasio život. Trebao me ubiti, ali nije me ubio nego mi je pomogao, savjetujući me, potvrđujući da je put kojim sam htio krenuti bio ispravan. Rekao mi je: “ otiđi večeras, jer sutra…ako kreneš poslije deset, ja nisam više tu, tu bude jedan drugi noću i ako te vidi, ubit ćete”. I tako, smatram da je potrebno svakome pomoći. Poslije, bio sa…

Između ostalog, oprosti, eh?

Reci.

Kad je riječ o pomaganju: ti si bio i jesi, sad stvarno, bio si davatelj krvi!

Ah! Dao sam… dao sam šesnaest doza krvi u šest godina vojne službe! A poslije sam nastavio. Dali su mi prije brončanu medalju, pa srebrnu medalju, pa zlatnu medalju, ali i poslije zlatne medalje nastavio sam dalje! Zadnji put kad sam dao krv, zabunom, poslali su me zabunom, jer sam imao šezdesetšest godina, ali sam rekao: “Ne,ne, uzmite krv jer se dobro osjećam, još vam je mogu dati.” I dao sam krv, zbog kranje nužde ,’61. sam dao krv drugog rujna, u bolnici u mjestu Poppi, ženi mog brata, tvojoj rođakinji: Ilvi.

Ilvi

... dai Greppi,jer je dobila krvarenje. Dvadesetosmog istog mjeseca, bila je ona u bolnici u Poppiju, vratilo joj se krvarenje, nazvali su ovdje. Odmah sam krenuo, jer nije bilo…ja svoju krv mogu dati svima. Odmah sam krenuo i bio je tu i doktor Fiorini, onaj koji me dignuo drugog…” Eh ne – reče – ali ti, ne!” Ne, ne, ja sam dobro. Budite tu.” Direktno je krv išla ( pokazujući savinuti lakat), sve dok nije otvorila oči nastavio sam joj davati krv. To…ma to sam napravio iz ljubavi (stavljajući dlan na srce), za sve! Ne samo za moju nevjestu, jer ja sam bio više puta u Firenci dati…doveli su me u Firencu da dam krv, bio sam u Sieni dati krv, dao sam je sa zadovoljstvom i s dobrom voljom svima, na svaki način.

Vraćajući se volji da napravim i da pomognem, uvijek sam spreman u okviru vlastitih mogućnosti pomoći svima, jer da nisu bili pomogli meni, ja…sigurno se ne bih bio vratio!

U Njemačkoj sam bio malo više od sedam mjeseci, ali bio sam s ta…s…s mojim tatom e s mojom mamom! Tih dvoje staraca su me voljeli kao da sam njihov sin!! I drugi ljudi, koje sam susretao, su me jako voljeli, na tim poljima gdje se radilo, svaki zemljoposjednik je imao liniju od tristo metara uzduž rijeke, a dužine jedan kilometar. Između jednog i drugog vlasnika bila je široka staza (zgnječio je opušak cigarete u pepeljaru)…koju su mogli koristiti i jedan i drugi.

Dakle, što se događalo kada bi se tamo radilo? Susretali bi se s onima ispod i s onima poviše. Ja, konja, dobro sam ga čistio, eeh…pa sam ga dobro četkao: ujutro po dva sata, čak i više, nije se ponovo znojio; ali drugi, sve te ženice – jer muškarci, u tom razdoblju, tih mjeseci tamo, u Njemačkoj, od sedamnaest do šezdesetpet godina i pričali su o tome s ovim čovjekom. Kaže:” Zbog čega se tvoji konji ne oznoje odmah?” Dakle, on im je objašnajvao cijeli postupak koji sam ja radio.

Na kraju, jednog lijepog dana, navečer nakon što sam stavio u staju mog konja, taj čovjek mi je rekao da idem do onog…do onog ispod – bilo je tristo metara od jedne staze, od jedne kuće do druge – kako bih i njima očistio konja i kako bih i njih naučio. Bila je to jedna žena, ne muškarac.Eh! Ja sam pokušao, on mi je objasnio i reče:” Vidi tamo, ona kuća tamo dolje” Ta je već stajala tamo i čekala me, bila je vani. Kad sam krenuo da bih stigao dolje…Gospe moja! Nakon pedeset metara, dva psa su dolazila…jer te kolonske kuće, neki su imali jednu, neki dvije, svi ti psi ovčari…Taj čovjek je bio , ušao je u kuću,ja sam se trkom vratio nazad, kažem: : « Nae, nae, nae ! ! Ja , nae , ja nee: Auhm!Auhm!!” Objasnio sam mu da su bili psi tamo. Onda je došao on, uzeo me za ruku i zaurla onoj dolje. I ta je onda došla gore. Ispustio mi je ruku, ali me zato ta uzela pod ruku. Išli smo u staju, pokazao sam joj sve…tom konju sam napravio sve što sam radio mom konju, a ta je govorila, govorila, veselo, vidio sam to sve, ali nisam razumio, eh!Tako sam malo stajao, a onda sam pokušavao razumjeti je …

Poslije sam joj rekao: “ Ti ahm ahm (pokazujući sugovorniku i otvarajući jako usta), ja ništa (pokazujući sebe sama i dodirujući uši kažipstima)! Ja ahm, ahm (pokazujući sebe sama i otvarajući usta), ti ništa (pokazujući sugovornika i dodirujući uši kažipstima)! Ja konji (pokazjući nešto prstima) na konja – naučio sam je – vidiš, napravio sam joj ovako (simulirajući izravnavanje dlake po kralježnici konja)” .Dakle, naučio sam je kako da ga očisti. Kažem:” A ženama sam pokazivao ovako: uzeo sam…(približio se kameri i pogladio si je oba obraza), ovako samo joj…” One se bacila na mene, mislio sam da me hoće pojesti.

Zaključak je kratak. Ono što se dogodilo, shvaćate…shvatite sami. Nakon nekoliko dana, poslije Božića, tri ili četiri dana poslije Božića, jedne večeri, došla je ona kako bi mi rekla da i ja odem…vidjeti…U biti željela me odvesti sa sobom. Eh, otišao sam tamo, drugi su mi govorili da odem…Otišao sam.Nakon što se prođe most preko rijeke, na lijevo, dvadeset metara niže, bilo je zemljište. Da skratim, bile su tamo časne sestre s djecom od deset godina, dvanaest, petnaest, neka vrsta komedije, neka vrsta…eh; ali dalje kad sam nastavio, ona me dovela – govorila mi je: ovako (približavajući dva prsta) – dovela me do jedne sestre, koji je bila i njezina sestra, a s tom sestrom se išlo tamo, i prijateljevalo se , znaš kako …

Nakon petnaestak dana, ili osamnaest, u svakom slučaju oko sredine siječnja, ona mi je rekla da se vraća…da ide…se vraća vidjeti neku drugu od tih stvari. Isto mi je rekla: « Nics aite stunde, secs stunde ». Ne u osam sati, u sedam sati, jer « ische – govorila je - ische... eh... papié »27 , jer je morala ići uzeti mjere za neku haljinu, u biti, shvatio sam, htjela je da shvatim. I tako je otišla. Rekla je da me vodi kod svoje sestre, išla je tamo, pa se vratila. I od vela me do svoje sestre, rekla mi je da ide skupiti tu haljinu i da čekam ovdje da se ona vrati, oko osam. “Eh”, kažem. Kad je otišla ona, ova mi je objasnila da…da je sama, u kući: « Aine. 28J sama ». Imala je namjeru : « Aine». Odvela me u sobu: « Aine». Ukratko…Dogodilo se sve što se dogodilo i sa sestrom.

Ja pas ( ustajući i smijući se): bio sam tamo osam mjeseci, nije mi ništa nedostajalo!!!

Ah ! ah ! ah !

Jer, ovo je ono što imam…rekao sam da ću to staviti.

Poslije, vraćajući se iz Italije…iz Italije prema Ortignanu…

Ali jedna stvar…što si ono bio jednom rekao, kad si umirao od gladi tamo gore u planini između Sarajeva i Zagreba…

Da.

Kosti što su bacali u jarke.

A da, jeo sam ih.

Kako?

Eh, vidiš, dobro sam radio. Kad bi oni bacali kosti od tih ovaca, bacali bi ih dolje u taj jarak – čim bi ih bacili, bile bi još tople – ali malo poslije, brzo bi se to , znaš, snijeg bi pao preko njih. Poslije četvrt sata, išao bih ja dolje, u taj jarak, uzeo bih dva kamena: jedan kamen ravan i velik, a drugi skroz mali. Stavio bi kosti na taj kamen, a onda bi s ovim drugim kidao kost i čučao bi moždinu, razumiješ? Ta srž, nije baš da je bila ukusna, ehe!Shvaćaš? Ali je bila hranjiva.

Tako je bilo.

Ja, kad sam otišao iz Jugoslavije, osim tih bobica, te dvije vrste bobica i te srži – za jesti, nisu nam davali ništa, baš ništa više!

Da, da, ne, ne i tako da se vratim na koštanu srž…

Htio sam ti reći, ja…hodao sam sigurno nekih petnaestak kilometara po noći, u toj šumi, i od tisuću i osamsto metara, završio sam na…, spustio sam se na tisuću i petsto, tisuću i šesto metara, završio sam na dvjesto metara, stopedeset metara, htio sam reći, nisam bio uopće slab, jer…

Da, da, ne, ne jer moždina je moždina …

Bio sam u snazi, dibro sam se osjećao.

Vratimo se na Musoleju, na tu cijev preko koje si mogao pobjeći…


Bijeg iz evakuacijskog logora i prijelaz gotskog ratišta


Eh, Musolea , stvarno dobro. Nisam ja mogao ostati tamo, razumiješ? U isto vrijeme, dobro sam pozanvao [ to mjesto ], znao sam da je bila gabina tamo, ja sam bio kao neki posrednik na imanju, Vanniniju. Vidiš, pokazao mi je: “ Vidi, ovdje,tu je centrala, voda dolazi gore, pa onda ide u ovu cijev…” Ali, cijev…velika je to cijev bila, od osamdeset ili devedeset, velika cijev, voda je curila, ovako: ako je cijev bila velika i dosezala je do tu (sjedeći podigne ruku na visinu prstiju), voda je curila ovako (pokaže razinu koljena). Tako, ja sam duž te cijevi…

I cijev po cijeloj dužini si prošao? Koliko je bila duga?

Bit će…pedesetak metara, šezdesetak.

A gdje je završavala, u nekom opkopu?

Usred polja, dolje. Da, da.

I od tu , od polja nastavljamo dalje…

Od tu, prešao sam Arno…prešao sam Arno…

Pričamo o lipnju ’44.?

Da, da. Prešao sam Arno, tad je…bilo je oko petnaestog…jer, čini mi se da sam ušao, došao sam tamo, desetog, jedanaestog, tako. Moja obitelj…

Lipanj ili srpanj?

Lipanj, lipanj, Àvena – ne samo moja obitelj…

Da, da: bio sam ja tamo!

Cijela Avena je bila evakuirana dva dana prije.29

Da, da: vidio sam cijelu Avena…praznu.

Dakle, u malo riječi, ja , kad sam išao tamo, znao sam da su bili tamo, kad sam došao tamo, kažem ja: “ Ovdje sam bio…vratio sam se, moju obitelj nisam pronašao, znam da su tu unutra.” I da skratim razgovor, pustili su me unutra bez problema, ali kad sam bio unutra, rekao sam mojima: “Ja ne mogu biti tu, jer…vi…”

Da, naravno!

I tako sam pobjegao kroz te cijevi.



Zatvorenik Amerikanaca i Engleza i pisac “poezije” usmenog karaktera


Kad sam prošao front, kad sam prošao Arno, naišao sam na englesku ophodnju. Oni su me odveli u Sabbiano, jer u Sabbianu zapovjedništvo nije baš bilo ravnodušno. Dakle, čim su me doveli mislili su…mogli su misliti da sam ja njemački špijun, razumiješ!

Eh, sigurno!

Ujutro nije bilo zapovjednika. Odveli su me unutra…Čim se dođe u Sabbiano, tada, na lijevoj strani bila je neka montažna kućica – bila je, bit će da je i sada – odveli su me tamo, zatvorili su me u jednu sobu, podosta veliku. I bilo je…, došao je prevoditelj i reče mi:” Večeras, kad dođe zapovijednik, ispitat će vas-“Tako…možeš misliti! Što sam napravio! Bio sam tamo, nisam ništa radio, imao sam olovku u džepu, neki listovi su bili tamo, namjestio sam se, ja sam..pisao sam pjesme kad sam bio mlad, razumiješ…kad…Eh, tako sam tamo napisao jednu pjesmu! Tamo, u toj… Bio sam tamo cijeli dan. Još se sjećam:


Draga i mila obitelji moja
Danas vam šaljem moje misli
Bez razloga su me ovdje stisli
Ali mislit samo na dobro hoću

Moju ideju dobro vi znate
Ali želim da vam je pričam
Dok saveznike tu počekam
Riješit puno toga sad hoću.

Kad su ti mi prišli malo bliže
Gord i jak prešao sam front.

Sad se vraćam unazad: bilo tu, bilo u Musoleji, kas sam bio s Talijanima, dakle s njima, znao sam da su na Montaninu topovi koji su pucali, pucali na Poppi, ubijali su ljude u Poppiju. Kužiš?

Da, da…

Kažem, ehe:

Dok saveznike tu počekam

Riješit to sve sad hoću30


Sad sam se prekinuo…

Draga i mila obitelji moja
Danas nek’ vam krenu moje misli
Bez razloga su me ovdje stisli
Ali mislit samo na dobro hoću

Moju ideju dobro vi znate
Ali želim da vam je pričam
Dok saveznike tu počekam
Riješit puno toga sad hoću.

Kad su ti mi prišli malo bliže
Gord i jak prešao sam front.
I kao častan vojnik koji stiže
Za Nijemce pitat odmah hoću.

Salutio je cilj našeg kretanja bio
Pa Subbiano, do komandanta me vode
Da odgovaram na mnoge navode
Kako bi se Nijemce brzo uništilo

Sasso alla Lippi31 ima jedan top
U Cerreti i drugi se nalazi
Ja sam taj koji vijesti pronalazi
Sutra ih čeka veliki potop

Tako je Poppi od sad ubuduće
Miran i u pravoj tišini stoji
Vrijeme je bilo oslobađajuće
Tih zlobnika nitko se više ne boji

Cijeli svijet će malo pomalo tako
Vjerujem iskreno u mir da se vrati
Sretno i živahno će bit srce svako
U zagrljaj će svatko da se uhvati.

Mislim uvijek na vas, mili moji
Najviše na mamu i dragoga Brunića - imao je tri godine Bruno -
Prošli su dani, mjeseci i ljeta
U kojima nema moga poljupčića

Kad sam imao…uf, ma mnogo puta! I jednom drugom prilikom, kad sam se uspio spasiti, od deset aviona, vratilo ih se sedam, ali…Sljedeći dan sam bio dežuran, dva dana poslije trebao sam biti dežuran na istom mjestu i nisam otišao.

Nisam otišao, preskočio sam to.

“Zašto?”

“ Zato što me boli glava – rekao sam poručniku – ja sam preživjeli iz Bijelog križa32, ja od deset ih se vratilo sedam…utorak navečer! U petak se trebam vratiti? Ne vraćam se ja.!”


On mi je rekao: “Uzmi litru…čašu ulja!


Rekao sam tome: “ U Gaetu33 ćete me poslati, ali ulje mi nije davala moja mama, oni mi ga ne daje. Ako imate barem malo savjesti, dat ćete mi dan odmora. Ako ne, radite kako hoćete, pošalite mi u Gaetu i nju!”

Tad je rekao: “ Hajde u krevet!”

Otišao sam u krevet, ali trebao sam biti miran cijeli dan, i u tom slučaju mi je došlo…Ja, mojim djevojkama, mojim sestrama, mojim rođakinjama, svima sam pisao pjesme.

I tad kažem ja:”

Danas se odmaram i ništa nemam za raditi
Želim vam aviti da sam dobrog zdravlja
Vjerujem da…moje dobro zdravlje…
Vjerujem da ste svi vi jako dobro
I da svi u našoj obitelji na mene puno mislite

I ja puno na vas mislim, ali ništa se tu ne može
Samo jedan sat dnevno kad u moru se pružim
Kupa se u mo…kupam se s prijateljima mojim
I tako tužno prolaze moji dani i mjeseci
Prolaze dani i mjeseci, prolaze mjeseci i godine
. I to je život mladića od dvadeset godina.

Evo još jedna! Ali poslije…

Da, da, bio je trenutak.

Ova je jedna…

U američkom zrakoplovstvu: leteće utvrde34

Dakle, navečer kad je došao taj komandant koji me ispitivao, rekao sam to što sam napravio, gdje sam bio, jedno, pa drugo, rekao mi je: “ Dobro, sutra ujutro ću vam dati dokument koji ćete odnijeti…” Ujutro, shvatio sam da je telefonirao, sve je napravio, reče: “ Ne mogu ništa drugo nego vam dati kartu s kojom ćete otići u Ministarstvo zrakoplovstva…” Ministarstvo zrakoplovstva je bilo u Orvietu, ne u Rimu. Izdao mi je dokumente za odlazak u Ministarstvo zrakoplovstva, tamo sam našao ljude zbunjene kao što sam i ja bio…I dva dana poslije došao je neki talijanski kapetan s dva američka zapovijednika koji su nas pitali tko želi dobrovoljno pristupiti američkom zrakoplovstvu, jer će nam dati plaću koju su davali svojim vojnicima: stručnjaci, eh? Ti koji su bili iz avijacije.

Ah ti! Ja sam odmah otišao. Od tamo sam otišao u Pescaru. U Pescari sam sreo Alberta Rabagliatija35, jer Alberto Rabagliati je bio u osamdesetdrugoj jedinici Letećih Utvrda, bio je u Pescari tad. Poslije od Pescare, poslije desetak dana, išlo se prema Je…Osimu, do stanice Osimo. Onda su Amerikanci…

U pokrajini Marche!

Da, …iskrcali su se u Riminju, dakle Nijemci su se povukli, išli smo…išli smo u provinciju Gorizia, čekaj, ja mislim…Grado!! U Grado! U provinciju Gorizia.

Grado

I tamo sam bio - bio sam tamo šesnaest mjeseci36 s američkim zrakoplovstvom, nije to bio jedan dan, ja, eh? – bio sam tamo sve do mog zahtjeva za otpustom, jer , za nas, karijera je trajala šest godina, potpis je bio na šest godina. Shvaćaš?

Što si radio u tih šesnaest mjeseci u američkom zrakoplovstvu? Nisi letio?

Nakon petnaest dana, svaki dan (ustajući na noge) smo išli bombardirati Njemačku kao i oni.

Ah!

Nakon petnaest dana…

I ti si bio u pravoj službi.

Ma meni su dali…Znaš ti…

Sreća je bila da je njemačka protuzračna sbrana bila skoro poprilično…

Ništa!! Opasnost, tamo, to ti ja kažem: ti znaš da je tamo u srpnju četrdesetčetvrte bilo i po trideset tisuća letećih utvrda! Protuzračna obrana više uopće nije postojala. Jedina opasnost je bila, znaš, zrak je…svijet je tako velik, ali svako malo netko…bilo je dovoljno da se …da su se dotakli vrškom…

Među njima!

S vrškom jedne aviona, ehhe, jednom kad se takne vršak te svari, bilo se teško spasiti. Shvaćaš?

Da, da.

Jer poslije, eh…

Zašto vas je tako puno letjelo u dvotrupcu?

Trupovi, krila, trupovi su bili spremici goriva, shvaćaš? Pogotvo kad se kreće, ali ja kažem da bombe koje su padale u Njemačkoj, nitko ih ne može prebrojiti. I tako…i tako u lipnju, posljednjih dana svibnja četrdesetšeste, napisao sam zahtjev za otpustom.

Prijelaz u talijanske zračne snage37

Dakle, napisao sam zahtjev za otpust i tako sam prešao iz američke u talijansku avijaciju.Talijanska avijacija u Padovi, ja , u Padovi, u padovanskoj provinciji. Ne baš Padova, bio sam u mjestu Villa Oste38, tamo malo dalje, ali tamo sam kratko boravio. Eh…jedan mjesec, mjesec i pol. Onda, svi oni koji su tražili otpust, svi su prešli u školu za pilote, u Galatinu, pored Leccea. Dolje, tamo sam pronašao natporučnika Teuccija, da!

Iz Poppija ?

Da, iz Poppija. Bože, išao sam ga posjetiti. Uvijek s njim! Ja sam radio, bio sam u prvoj eskadrili, a on u četvrtoj, kužiš, ali nije to bilo važno. On kad bi telefonirao…npr., Galatina je udaljena dvadeset tri, dvadeset četiti kilometra od Leccea i otprilike tridesepet kilometara od Gallipolija.

Gallipoli je sa strane gdje je Taranto. Kad su imali slobodan izlaz…Na slobodnom izlazu , zapovjednici su svaku večer izlazili, svi niži činovi su rijetko izlazili – zašto sam otišao… dobio sam otpust kao podnarednik, kao zamjena…, prvi pilot na otpustu i u službi. A on, oni svaku večer bi odlazili vani i stalno su me vodili sa sobom, trebalo je ići s njima.

I čak i tamo…čak i tamo vidiš, nije…tako se živi na ovom svijetu: treba malo hrabrosti i malo bezobraštine. Nisam ja mogao imati slobodan izlaz s njima, s onima koji su imali visoke činove, on je bio natporučnik, eh?

Da, da.

Saznao sam…saznao sam od jednog nadređenog iz moje eskadrile da četvrta eskadrila ide, ide…jedan natporučnik iz Poppija.

“Iz Poppija? – pitao sam ga – samo malo, kako se zove…taj iz Poppija?”.

Rekao mi je sutradan :”Teucci.”

“Ah! – rekao sam mu – poznajem dobro tvog brata”. Ali, bila je istina da sam dobro poznavao brata, jer brat, koji je bio u Poppiju sa svojom mamom, s Giginom Matinijem su išli u lov39 – Gigino Matini je bio upravitelj – išli su u lov po mojim poljima, i onda je dolazio u lov po mojim poljima…Jedno jutro du doručkovali, pojeli su polentu zajedno s nama, kužiš? Dobro sam ga poznavao. Rekao sam mu, trebate ga upoznati. Idem ga upoznati…Natporučnik četvrte eskadrile, ti si iz prve eskadrile, ne može se, shvaćaš? Trebaš ići preko…Mislim se i premišljam, ne znam kako da se domislim: vratio sam se, ali prije sam se pripremio: “ Da, znam da ne mogu ovdje govoriti, da ne mogu…ali, možete li mi napraviti uslugu? – (kažem) tom čuvaru – prenijeti mu poruku, natporučniku.

“Što mu trebam reći?”

“Trebam mu reći… trebate mu reći da je tu stanoviti Agostini iz Poppija, koji je bio na dopustu i koji je bio u njegovoj kući, jer je prijatelj s njegovim bratom i s njegovom mamom. I budući, govoreći s njima, da mu je rekao da je vojno lice u Lecceu, u školi za pilote, njegova mama mu je rekla:” Gledaj! Moj sin je dolje , također i moj sin je tamo! - rekla je – pa sam mislio…kad ona putuje? “ Kažem: “ Ja sutra ujutro, sutra putujem”. Reče: “ Mislila sam ovako, kupit ću mu nekoliko pari čarapa, one što mu se sviđaju, i tako…” “Eh – kažem – ja sutra odlazim”. Dakle reče mu, ako …želi razgovarati s tim iz Poppija koji je bio u njegovoj kući, kod njegovog brata i mame.”

A ti! Kad je išao tamo rekao mu je…(ustavši )

“Da, ako trebaš pomoć, dođi!”

Išao sam, nisam mu pričao valjda gluposti…(sjedajući ponovo), kazao sam mu istinu, da je brat dolazio u lov kod nas… i drugi. Ta četiri mjeseca koja sam bio tamo, nisam bio prvi zrakoplovac.

Da, da, da, sigurno!

Bio sam nadređeni!

Nadređeni!

Uvijek u šetnji, uvijek u ophodnji s njim! Svake večeri slobodan izlaz! Vidiš! Tako ti je to bilo.

Povratak životu civila i seljaka40

Odatle sam se vratio kući.

Vratio sam se kući na otpust, jer je moj jadni tata bio bolestan. Tko je mogao ići u kupovinu?!Ja sam zarađivao…kad sam došao na dopust, četrdesetsedme , znaš li koliko sam zarađivao tad, koliko sam zarađivao, ja, na mjesec? Naknada za specijalne…Zarađivao sam tridesetsedam-tridestosam tisuća lira na mjesec!

Je li to bilo dobro?

MA šališ se? Je li bilo dobro?

Ali morao si odustati, jer…

Ma, morao sam…slušaj: došao sam kući, i tad moja braća, ona dva najmanja sam počeo podučavati, Bruna i Vi…koji…a i…

Ti si najstariji.

Chiaru…

Moje sinove, ne gledam, Antonio…Gra…eh Roberto je završio računovodstvo i ništa više, ali da je htio studirati, mogao je on.Kužiš? Nije…Vidiš, jedan je direktor banke, ne znam već koliko dugo godina, i kotira u svojoj…moja kćer predaje na fakultetu u Francuskoj, dakle, nije…nisu ostali s tri razreda osnovne kao ja! Idemo! (ustao je)

Da, ma govorio sam, a Amerikanci…to jest, kad…odlazak, je li ti što koristio?

Je li mi koristio?! (ponovo sjedne)

Otpremnina.

Koristio mi je. Ne, ne otpremnina! Govorili su nam da nam daju plaću svojih vojnika, ali u periodu kad se bilo u službi…

Amerikanci?

Amerikanci. Davali su nam naknadu za let, povećanje plaće…poslije dvije godine… - prve dvije godine, pa dobiješ povišicu, pa poslije… - sve su nam davali, ali kao da smo u službi talijanske avijacije. Poslije nekoliko mjeseci koje sam proveo kući – vratio sam se krajem prvog mjeseca.

Četrdeset i…?

Četrdeset i sedme – u ožujku, poslali su me da zovem sjedište u Rim, dali su mi stopedeset tisuća lira: razliku plaće koje se dobivala u talijanskoj avijaciji i u toj njihovoj. Shvaćaš? Bilo me strah staviti ih u džep!

Što se moglo kupiti sa sto…?

Kupovalo se…

Ovako, sa šezdeset tri tisuće lira kupio sam potpunu opremu za moju Brunu i za moju Rinu, jer su se obje udale četrdesetsedme. Nisu imale ništa, baš ništa. Išli smo u Bibbijenu… Ne, ma ne bilo kakav miraz: ne elegantno, nego udobno, što je potrebno…poprilično!Skoro pretjerano, slušaj…

I poslije? I poslije s tim drugima sam počeo zarađivati! Samo…Ti znaš da, kaže: “ Da bi se radilo, treba na to biti naviknut” .Da, treba imati volju za rad!! Znaš li da sam ja četrdeset i sedme zarađivao šezdesetpet tisuća lira žanjući pšenicu! Zato, prvo sam žnjeo kod sebe, nakon toga, drugog ili trećeg lipnja sam otišao s drugom trojicom u Pian di Ripoli.41 Tamo se žnjelo nekih deset dana. Onda je tamo neki seljak koji je došao živjeti u Pian di Ripoli, a bio je iz Montilora, tu, od Le Sieci42 put gore, imao je posjed koji se trebalo požnjeti gore, u Montiloru. Ovi ostali su htjeli otići kući, i tako: ja i još jedan od tih četvorice, od tih četvorice dvojica su otišli kući, ja i još jedan od tih otišli smo u Montiloro, žnjeli smo nekih desetak, dvanaest dana, možda čak i trinaest. I na kraju, podijelio sam novac kad sam se vratio, s tim novcem…valida se žnjeo nekog dvadesetpet dana…

Žnjeti, kako?

Sijeno, pa žito (pomakne desnu ruku horizontalno kao da je imao srp u ruci).

Rukom?

Pa rukom, zaboga!!

Sa srpom u ruci?

Ajme joj i tebe!! Pa radili smo do jedanaest navečer, ponekad i do ponoći. Poslije se vezivalo sve to, u mraku, a ujutro kad smo ustajali, u dva, dva i po’, još su se hlače njihale na stolcu! Ali zarađivalo se šezdesetpet tisuća lira po glavi!!

S tih šezdesetpet tisuća lira, slušaj, još drugih sto mi je bilo ostalo, došao sam kući, kupio sam kod Cremoli di Corsignano nešto svinja, dvanaest svinja. Koštale su. Lijepe!Ali koštale su tako, shvaćaš? Sjećam se, u periodu od nekoliko mjeseci…kupio sam tamo za šezdesetpet tisuća lira, on je htio još, ali na kraju sam mu rekao, Ottaviju: “ Bio sam na žetvi prvo u Pian di Ripoliju, pa onda u Montiloru. Žnjeo sam tridesetak dana i zaradio sam, donio sam kući šezdesetpet tisuća lira, nemam više od toga, ne mogu ti dati više”.Tad je rekao: “ Čekaj…davali su mi tu cijenu nekoliko dana prije, ali ti si mladić i sviđaš mi se: dat ću ti ih.” U roku od nekoliko mjeseci, od šezdesetpet tisuća lira zaradio sam oko sto tisuća lira, jer su mi napredovali…odlično! A onda ja, od tog trenutka, uvijek sam trgovao. Radio sam kao seljak, ali sam uvijek trgovao za sebe: sto svari, sjemenja…sto svari!

I tako! I evo , sad smo tu!

Sad smo tu!Danas je…

Deseti!

Deseti listopad 2005., ponedjeljak. U dvanaest i petnaest kaseta će doći do kraja, ali mi još nismo gotovi, u svakom slučaju sad ćemo prekinuti.

( Ustajući iz fotelje) Oh! Bože!Bože!

(Obraćajući se Urbanu) Puno smo se zabrbljali!


  • 1 Ova verzija toskanskog dijalekta prati originalni video- zapis intervjua u dijelu internetske stranice posvećene svjedočanstvima u audio verziji. Osoba koja je transkribirala zapis pokušala je što je moguće vjernije prenijeti foničko- ritmičke, leksičke i sintaktičke aspekte govornog jezika pripovjedača.
  • 2 Početak veljače 1941.Svjedok će tijekom intervjua (cfr. Drugo poglavlje) često spominjati 8. veljače 1941. kao dan na koji je bio primljen u zračne snage i kada započinje s pohađanjem vojne škole.
  • 3 Op.p. Kako bi se što vjernije dočarao duh originalnog intervjua, hrvatski prijevod intervjua je napisan u hrvatskom govornom jeziku. Mnogobrojne pauze u pripovijedanju prikazane su različitim interpunkcijskim znakovima. Također, nedovršeni izrazi, riječi, a ponekad i nelogičnosti unutar strukture rečenice, sastavni su dio originalnog teksta, pa je bilo nužno sačuvati te značajke teksta i u prijevodu.
  • 4 Kraj prvog dijela Urbanovog intervjua
    Od sada pa nadalje će svi Urbanovi komentari biti pisani kosim slovima nakon uvučenog reda.
  • 5 umanjenica imena Natale
  • 6 U Italiji osnovna škola traje 5 godina. Natalino je pohađao prva tri razreda. Kako bi dobio svjedodžbu osnovne škole, zadnje dvije godine je završio naknadno u večernjoj školi.
  • 7 Školovanje nakon osnovne škole se nastavlja u srednjoj nižoj školi. U hrvatskom školstvu to odgovara šestom, sedmom i osmom razredu. (op.p.)
  • 8 Doslovno: jedna od vježbi provjere koja se sastojala u vještini negubljenja ravnoteže padajući iznenda s visine na tlo i promptnom izvršavanju niza zapovijedi
  • 9 8. veljače1941. - 8. rujan 1943.
  • 10 Događaj koji se zbio krajem lipnja 1943. ili početkom srpnja, jer su se saveznici iskrcali na Siciliju 10. srpnja
  • 11 8.rujan –početak studenog 1943. Nakon iskrcavanja savezničkih trupa u Reggio Calabriji , vlada maršala Pietra Badoglia 3. rujna potpisuje Primirje s Italijom, odnosno između talijanskih i savezničkih snaga. Ta vijest je objavljena Talijanima putem radija 8. Rujna, dok se saveznici iskrcavaju u Salernu; a vlada, Pietro Badoglio i kralj se povlače u Brindisi pod zaštitom Amerikanaca. Primirje je zateklo talijanske vojne snage sasvim nespremnima.
  • 12 Partizani komunisti maršala Tita
  • 13 Prema mjesečevom kalendaru konzultiranom na internetu blagdan Svih Svetih 1. studenog 1943. je bio ponedjeljak s tankim rastućim polumjesecom : prva kvarta je petak 5. Bijeg se , dakle, odigravao vjerojatno 2. ili 3. studenog.
  • 14 Sredina studenog 1943 – početak lipnja 1944. Svjedok će potvrditi u više navrata da je došao u –Njemačku početkom studenog ili vjerojatno sredinom studenog.Različita istraživanja, koje je za nas ljubazno napravio Alessandro Tuzza, o odlasku konvoja deportiranih civila i vojnika sa željezničke stanice u Trstu u studenom 1943. nedvojbeno smještaju taj događaj na kraj mjeseca.Pojašnjenje datuma dolaska u Njemačku i povrh svega identificiranje gradića u koji je bio deportiran svjedok-pripovjedač moglo bi se dobiti ako berlinški WAST , kojeg smo mi potaknuli, bude bio u stanju u svojim arhivima Drugog svj. rata pronaći redovnu dozvolu boravka civila radnika koju je Njemačka izdala Nataleu Agostiniju.Što se tiče njegovog bijega i povratka u Italiju, zbog sigurnih naznaka ti događaji su pomaknuti u najboljem slučaju na kraj mjeseca lipnja tog istog ljeta.
  • 15 Kada pripovjedač spominje Nijemce , misli pritom samo na vojne snage, a ne na civile.
  • 16 Izraz « kuća tog tipa » ponavlja se dva puta, ali pripovjedač ne izražava time svoj prezir prema starom zemljoposjedniku nazivajući ga «  tipom », nego više vlastitu nesigurnost u pokušaju definiranja njegovog statusa, u njegovim očima nedovoljno jasnog. Na kraju će odbiti negativni izraz « Nijemac » te će upotrebljavati izraze « starac », « seljak » ili « kolon ».
  • 17 U jednom razgovoru s Urbanom Ciprianijem 6. studenog 2005., Natalino tvrdi da se radi o Bremenu na Dunavu, ali u velikom industrijskom gradu Bremenu, smještenom na sjeverozapadu Njemačke, ne teče Dunav. Svjedok se dakle zabunio? U biti, na jugozapadu zemlje, blizu njemačkog dijela Švicarske, postoji gradić koji se zove Hohentengen- Bremen koji je smješten na maloj pritoci Dunava. Ona je željezničko čvorište Baden –Wüttemberga nedaleko nalazišta fosilnog ugljena, a i njegov agrarni pejzaž čini se da odgovara onome opisanom.
  • 18 Njemački jezik kojim govori Natalino je poprilično netočan, a na fonetskoj razini je vrlo sličan izgovoru toskanskog govora (npr. dodaje često vokal na kraju jednosložne riječi ili na kraju riječi s naglaskom na zadnjem slogu, a koja završava konsonantom : Nacht > nacche).
  • 19 Negacija
  • 20 Arbeit posao
  • 21 „Ne, ne! Ti sutra spavati, ne raditi!“
  • 22 Uz oblik « snacche » znači spavati
  • 23 «  Ja radim, ja radim!“
  • 24 « Sutra spavati, pet, šest sati ustati. »
  • 25 Angiolo je toskanska varijanta imena Angelo. Dakle, pripovjedač toskanizira njemačko ime prijatelja Engela.
  • 26 Lipanj 1944. Ustvari bijeg se odvijao najranije krajem lipnja, a ne u svibnju. K tome , u već citiranom razgovoru 6. rujna 2005. s Urbanom, Natalino potvrđuje da je ostao u Njemačkoj osam mjeseci (a ne sedam), informacija koja potvrđuje njegovu kasniji povratak. Kad je došao na kolodvor Santa Maria Novella u Firenci početkom srpnja, zatekao je grad još uvijek pod okupacijom Nijemaca. (Arezzo, 80 km prema jugu, past će u ruke Engleza i Amerikanaca tek 17. srpnja). Crta bojišta postaje sve aktivnija baš u Casentinu gdje su saveznici, krećući se poslije Arezza po dolini uzduž Arna, osvajaju Subbiano i kreći se u smjeru između mjesta Rassina i Bibbiena : zato su desetog kolovoza kuhinje Nijemaca već premještene od mjesta Rassina a Monte, blizu blizu Mausoleje. Rodno mjesto svjedoka-pripovjedača, Avena, je evakuirao Gestapo, jer je smješteno u uskom prolazu gotske linije : ta akcija se odvija nakon one u Banzeni petog kolovoza. Gotsku liniju sačinjavao je niz obrambenih utvrda koje je izgradila organizacija Todt u dužini od 320 km apeninskog pojasa od Masse-Carrare do Pesara. Gotska linija, po želji Hitlera i maršala Kesserlinga, trebala je biti obrambeni štit za svaku jedinicu njemačke vojske na toskansko – romanjskom dijelu Apenina kako bi se zaustavilo napredovanje engleskih i američkih snaga prema sjeveru Italije nakon zauzimanja Montecassina i predstojećeg oslobađanja Rima 4. lipnja 1944. Pravo ime ovog seoskog imanja braće kamaldežana  smještenog između Partine i Soci je Mausolea, ali mnogi Kasentinci, pa i Don Antonio Buffadini u svom ratnom dnevniku, pojednostavnjuju diftong au u u. Treba spomenuti da, sa značajnim kronološkim odmakom, pripovjedač preskače mjesec dana prisilnog rada na gotskoj liniji kao radnik firme Todt ( organizacija Wehrmachta), bijeg s planinskog ratišta u Aveni na vijest o prisilnoj evakuaciji i deportaciji.
  • 20 « Ja sam model za kroj u prirodnoj veličini. »
  • 28 „Alleine“ – sama
  • 29 Napominjemo da nismo u lipnju nego u kolovozu, ali slijed događaja je vrlo vjerojatan. Evakuirani stanovnici su bili odvedeni petog kolovoza, pješice i prisilno do Mausoleje (ulica Sova, Ragginopolo i Soci), a 10. kolovoza front se pomaknuo uzduž Arna u zoni između Rassine i Bibbijene.
  • 30 Podebljane su leksičke promjene nastale ponavljanjem pjesme
  • 31 Sasso alla Lipa di Montanino, kao i Cerreta pokraj Camaldolija skrivali su topove Gotske linije koji su gađali dolinu Casentina, a posebno Poppi.
  • 32 Organizacija za medicinsku pomoć, a posebno za prijevoz ranjenih i bolesnih. .
  • 33Vojni zatvor, ulje je bilo ricinusovo,poznati način kažnjavanja-čišćenja u fašističkom režimu.
  • 34 Srpanj 1944-svibanj 1946.Ulazak u avijaciju SAD-a se pomiče na barem sredinu kolovoza 1944.
  • 35 Alberto Rabagliati je bio poznati pjevač u tom razdoblju. Rat ga je potjerao iz Lierne, u općini Poppi.
  • 36 S obzirom na njegove izjave koje slijede odmah poslije, radi se o dvadesetdva mjeseca otprilike, od kolovoza 1944 do svibnja 1946. Podsjećamo da su saveznici oslobodili Rimini 21. rujna 1944.
  • 37 lipanj 1946.
  • 38 Točnije Villa Osti, meteorološki centar zračnih snaga
  • 39 Natale je svojedobno bio i zemljoradnik u obitelji Brami iz Bibbijene.
  • 40Kraj siječnja 1947. Jedini dokument u mašem posjedu potvrđuje da je Natale Agostini (katalog Zračnih snaga N 130,službeni popis) broj N° 320164 oslobođen specijalne vojne obveze od trideset mjeseci i da ima pravo na neograničeni dopust od 10/12/1946. Drugim rukopisom je dodano, i ovaj put kemijskom olovkom bez datuma, da oslobođeni od vojne obveze premješten u zapovjedničku kategoriju. U kojem god smjeru da su otišli događaji, sjećanje Natalea Agostinija krajem mjeseca ( i krajem godine)slijedi početak jednog novog života. Drugi podaci u katalogu , koji se odnose na promjene službe pilota Agostinija Natalea, su nažalost i na naše veliko razočaranje u puno manjoj mjeri vjerodostojni od sjećanja svjedoka : isti rukopis, ali drugačiji od stala dva, svjedoči da je 8. rujna 1942. on primljen u službu kao dobrovoljac «  u svojstvu naučnika električara » i da je istog dana « putem izvanredne dozvole poslan dalje čekajući početak tečaja. Poslije ista ruka piše da je 23. listopada 1942. «  pozvan na osnovu tog dopuštenja » i poslan u « Ascoli Piceno kako bi pohađao obuku za električara », k tome je istog dana ( i isti rukopis)  « mobiliziran na teritoriju nad kojim je proglašeno ratno stanje i zona ratnih operacija ! »
  • 41 Pian di Ripoli je smješten na lijevoj obali rijeke Arno na jugozapadnom kraju firentinske doline
  • 42 predio u južnom dijelu Firence, smješten na desnoj obali Arna
Arhiva broj:
  • Numéro: MR001
  • Lieu: Centro documentazione guerra e resistenza Biblioteca Rilli-Vettori, Poppi, Arezzo
X
Saisissez votre nom d'utilisateur pour Mémoires de guerre.
Saisissez le mot de passe correspondant à votre nom d'utilisateur.
Image CAPTCHA
Enter the characters shown in the image.
En cours de chargement