Fragmenti sjećanja
Margherita Biagini rođena je u Firenci 1931., završila je osmogodišnju školu. Zapisala je svoja sjećanja između 1997. i 2000. godine. Na pisaćoj mašini ispisan tekst nalazi se u Nacionalnom arhivu mjesta Pieve Santo Stefano 14. Prosinca 2000.
Bio je srpanj 1944., nakon što su dignuli u zrak mostove na Arnu nacisti su se povukli u sjeverni dio grada1. Saveznici, pozicionirani u Certosi, ispaljivali su projektile ne razmišljajući gdje bi mogli pasti. Bombe su padale nasumce, pogađale su i ljude, pa su prouzrokovale na desetke žrtava.
U kućama danima nije bilo namirnica, samo malo vode kojom smo se opskrbljivali u obližnjem bunaru, zbog koje su se stvarali nepregledni redovi.
Glad je postala naša družica, strah je ometao naše živote, postojanje je bilo ograničeno u vremenu i prostoru, dani su prolazili u očekivanju oslobođenja, u sporosti koja je gušila, zbog mnogih opasnosti kretnja su bile ograničene na kuću i na jedan dio ceste. Naše prekinute igre, bezbrižnost koju je pojela glad.
Tog jutro nam je bilo rečeno da smo bili otišli do Zulima, težaka iz Galluzza2, bili bismo dobili kilogram kruha. Međutim, cesta do njega je vodila do Certose, tako da se trebala uzeti u obzir kanonada saveznika ; pothvat je bio riskantan, ali drugačije se nije moglo.
Još uvijek vidim svog starijeg brata kako kliče, jer bi napokon mogao zagristi hranu.
Odmah se ponudio da će ići, pa je šaleći se rekao da će hodati cik-cak kako bi izbjegao topovsku paljbu.
Moja majka mu to nije dopustila, nego je odlučila da će ići ona.
Meni, djevojčici od dvanaest godina, ostavila je moju mlađu sestru i brata te je krenula s obećanjem da ćemo imati kruh za večeru.
Bio je ljetni dan, nebo je bilo vedro i čisto, gledajući ga moglo se zaboraviti na užas koji nas je zarobio.
Uspavljivala sam mlađeg brata pjevušeći « Zaspite pilići mali »3, kuhinja je već dugo vremena bila lišena mirisa, jer se nije ništa kuhalo, « tata se vratio iz Rima », pjevala sam, osjećala sam nemir, tjeskobu, a da nisam ni znala zašto, « krunu je donio svima », nastavljala sam mazeći lice mog brata, uhvatio me unutarnji nemir, kao neki predosjećaj, kako bih se smirila navirila sam se na prozor i gledala sam u nebo, baš tako.
Nakon kratkog vremena začula sam povišene tonove, pogledala sam i vidjela muškarce kako na nosilima nose moju majku. « Brzo, brzo ! », vikali su, uputivši se prema nekoj vrsti male bolnice, podignute za prihvat mnogih ranjenika.
Bila je pogođena krhotinama granate.
Urlala sam, urlala sam strašno ; vidjela sam svoju majku kako plačući pokriva lice kako je ne bismo mi vidjeli.
Rat je bio gotov za one koji su živjeli s druge strane Arna. Oslobodilačka vojska i V. američka divizija bili su oslobodili taj dio grada istisnuvši njemačku vojsku prema sjeveru4.
Izašli smo iz prostora u kojem smo skrivali s istom onom radošću s kojom bi izašao čovjek koji je nakon dugo vremena u mraku odjednom ponovo vidio svjetlost.
Sunce mi se činilo toplije tog dana, sjajnije, nebo lišeno oblaka je bilo čisto i pregledno u svom nježnom plavetnilu, osjećala sam se uronjeno u sjajnu sumaglicu. Krenula sam iz Rimske ulice, prošla sam Trgom Pitti pa onda Ponte Vecchio. Vidjela sam mjesta moje mladosti, ulice koje su godinama bile u radijusu moga kretanja. Živjela sam u predjelu Costa San Giorgio. Via Guicciardini, pa Borgo San Jacopo, Via dei Bardi, Via Porta Santa Maria izgledale su kao krater pun ruševina. Ostaci interijera, namještaj, grede ljuljale su se zakačeni za dijelove zidova koji su još bili u komadu ; kao ogromna razjapljena usta pokazivali su svu zlobu na koju je bila sposobna ljudska glupost. Rat je kao odurna ženturača svojom opscenošću zauzeo privatnost, silovito se sručio na ljudska bića i na stvari oko njih prenerazivši i uništivši svakodnevni život, izbrisao je jednim udarcem sve proživljeno, sva sjećanja : tamo gdje je tekao život sada su bile ruševine.
Osobe zarobljene u muklom očaju gledale su taj prizor skamenjene, u nevjerici, spotičući se o uspomene, mahale su zbunjeno u potrazi za bilo kakvim predmetom koji im je pripadao kako bi pokušali pronaći makar djelić nekad proživljenog, nekih sjećanja koja su im bila uskraćena.
Pored takvog užasa savladala me bolna melankonija, sunce me nije više grijalo, činilo mi se da se nebo natmurilo. Onda je uslijedio tihi, pa siloviti oslobađajući plač. Isplakala sam sve suze svog izgubljenog djetinjstva.
Jedna sitna starica me zgrabila za ruku i vratila nazad u stvarnost. Imala je maramu živih boja svezanu ispod brade ispod koje su virili pramenovi sijede kose ; a njezine plave oči, vedre i nevine fokusirale su neku daleku točku. Protresla me i rekla : « Vidiš li i ti to djevojčice ? » Pitala sam je je li i njezina kuća bila jedna od tih. Nije mi odgovorila , ali je stiskajući mi još više ruku blago kimnula glavom što sam ja protumačila kao potvrdni odgovor. « Što bih trebala vidjeti ? », pitala sam je. Pružila je ruku prema hrpi ruševina i sva uznemirena zavikala : « Da, moje je. Prepoznajem ga ! » Prepoznala je foto-album, sad sam ga i ja vidjela. Bio je to jedan od onih albuma u firentinskom stilu, krem boje, ukrašen velikim crvenim i zlatnim ljiljanima. Tko zna koje je sve uspomene čuvao. Žena se neočekivanim pokretom za svoju dob hitro pomaknula naprijed u pokušaju da dohvati pronađeno blago, ali ju je zaustavio jedan mladić nudeći se da će joj ga on dohvatiti. Uputio se preskačući ruševine, vidjela sam njegovu suhonjavu figuru i crni pramen kose kako se udaljava i osvaja prostor, sagnuo se te ispružio ruku kako bi dohavtio album, a žena je uzviknula : « Bravo ! »
Začuli smo strašnu buku popraćenu plamenom, taman smo uspjeli vidjeti kako je odletio u zrak, pa pao kao zvijezda padalica dok smo trčali do zaklona : bio je zapeo za neaktiviranu njemačku minu.
Zajedno s ostalima ušla sam u neki ulaz da se zaklonim te sam i ne obazirući se počela urlati : « Zašto ? Zašto ? », pitala sam. Neka žena me nijemo prigrlila te mi pomilovala glavu kako bi me utješila. Ta gesta mi je vratila slutnju da sunce može još grijati.
- 1 31. srpnja 1944. njemačka vojska minirala je mostove na Arnu poštedjevši samo Ponte Vecchio. Prema detaljnim uputama njemačke vlade, svaka kuća, svaka ulica, svaki most koji je mogao blokirati pristup saveznicima trebao se dići u zrak.
- 2 Galluzzo je četvrt na periferiji Firence.
- 3 Poznata talijanska uspavanka.
- 4 4. kolovoza 1944. bili su oslobođeni dijelovi Firence s druge strane obale.
- Numéro: XX005
- Lieu: Archivio Diaristico Nazionale di Pieve Santo Stefano, Arezzo, Toscane
